Mišo Marić o monografiji "Aleksa, podsjetnik na ljubav": Djelo posvećeno onima koji slušaju srcem
Knjiga je napisana sa željom da "skori, stosrci Mostarci nalik davnim precima i Aleksi Šantiću" ponovo prigrle i slave svog pjesnika istim dostojanstvom, ponosom i ljubavlju kojim je Pjesnik ljubio i proslavio svoj i njihov grad.
Autor monografije Mišo Marić je istakao da ne postoji grad na južnoslavenskim prostorima koji se tako ljupko, vjerno i rodbinski prisno poistovjetio sa svojim pjesnikom i ponosio njime, niti pjesnik svojim gradom, kao što su Mostar i Aleksa Šantić.
U pravim Mostarcima Šantić neće nikada "uvenuti"
Na današnjoj promociji nije mnogo pričao o temi monografije, već se upravo prisjetio poštovanja koje su ranije građani Mostara iskazivali prema Aleksi Šantiću. Spomenuo je komandanta ratnog zrakoplovstva JNA Envera Ćemalovića Mostarca koji je tri godine planiranu vojnu vježbu pauzirao kako bi se snimila ljubavna scena između Anke Tomlinović, njegove najstrasnije ljubavi, i Alekse Šantića za film o Aleksi Šantiću. Mišo je istakao da je scenu bilo nemoguće snimiti jer su letjeli migovi, opadalo je grožđe, a ona je trebala biti snimljena u vinogradu.
"Malo je negodovao kada sam mu predložio da pauzira vježbu, međutim, iznašao je rješenje i dao mi dva sata da to završimo. Taj odnos koji je imao Enver Ćemalović Mostarac je neopisiv. On nije bio komandant, nego Mostarac koji je zaustavio tri godine planiranu vježbu iz poštovanja prema Aleksi Šantiću. Volio bih da se u Mostaru ponovo jave neki novi Enveri pa da jednako ljube Aleksu kao što ga je ljubio Mostar i Aleksa njega", kazao je uzbuđeno Mišo Marić.
Kada smo ga upitali kakav je sada odnos Mostaraca prema Aleksi Šantiću, nije bio optimističan. Kazao je da je nedavno posjetio Ćoralića kuću u kojoj je Šantić umro i razočarala ga je činjenica da su u njoj isključili čak i vodu.
"Tamo ima prekrasan vrt u kojem je on sjedio, čitao, zapisivao ponešto, svirao violinu, pjevao... Sve će ovog ljeta u tome vrtu svenuti jer su isključili vodu. Ali u pravim Mostarcima Aleksa neće nikad", rekao je drhtavim glasom Mišo.
Gradimir Gojer, bh. pisac, reditelj i teatrolog, Mišin dugogodišnji prijatelj i rođeni Mostarac, na promociji je istakao kako je ova monografija rijetko lijepa knjiga i sadržajno i estetski te da je urađena bez greške. U svom izlaganju je posebno naglasio, pesimistično kao i Mišo, da u Mostaru odavno ne žive građani, već samo njegovi stanovnici koji su se sticajem okolnosti našli tu.
"Ti stanovnici žive u dva sela koja glume grad. Mišo i ja smo stanovali u gradu Mostaru, a ne u jednom od ta dva sela, a stanovali smo u oba. I Mostar i Sarajevo su izgubili dušu, jer u njima nema građana. Danas je teško pisati o Aleksi Šantiću, ne zato što ne postoji dovoljno inspiracije, već zato što je on prognan iz naših gradova i sela", dodao je.
Šantić je bio nadnacionalan
Naveo je da danas nema pravog pjesništva te da je Šantić protjeran jer je nadnacionalni pjesnik koji nije znao za naciju.
"I upravo je sada taj nadnacionalni pjesnik dobio spomenik koji je isklesao majstor Mišo Marić. Šantić je bio izvan vjere i svijeta kakvom mi zadugo na ovim prostorima nećemo svjedočiti, bio je pravi Bosanac i Hercegovac, a takvi pisci danas nisu pogodni nikome. To su pisci koji su bili iznad nacije, a danas je nacija legitimacija čak i u literaturi. Nažalost, knjige se danas ne pišu srcem, već kalkulantski, umom. A ova knjiga je napisana srcem", pojasnio je Gojer.
Gojer je također ostavio trag u ovoj monografiji za koju je napisao pogovor u kojem je istakao da je ova knjiga cjelovit preglednik Šantićevog života, pjesničkog djela i ukupne gromadnosti ovog pjesnika.
Monografija - spomenik od zlatnih riječi
Na promociji je spomenut i Pero Zubac, autor više od stotinu knjiga, ali i jedne poeme o Mostaru i ljubavi zbog koje je ušao u anale. Nije joj mogao prisustvovati, ali nije bio zaboravljen te je Mišo insistirao da se pročita njegov predgovor u kojem je ovu monografiju okarakterisao kao spomenik od zlatnih riječi. Zubac je istakao da je najljepšu pjesmu o Aleksi Šantiću napisao njegov brat po tuzi, suzi i neizmjernoj ljubavi prema Mostaru, pjesnik Mišo Marić.
Naglasio je da više od 50 godina druguje s Marićem i da je od njega najviše naučio o Aleksi Šantiću, više nego iz svih studija koje je o njemu pročitao, a bilo ih je mnogo.
"U ovoj knjizi toliko je lijepe historičnosti, meke i blage sjete, filmičnosti u poglavljima o njegovim čuvenim zanosima, o lijepom Mostaru, biseru međ gradovima. I Marićev izbor pjesama Aleksinih liči na njega samoga. Tako bi ih on napisao da je živio u Aleksinom vremenu. Sjaji Mostar kao biserna suza u svakoj riječi ulivenoj u ovaj spomenik od pozlaćenih riječi koje je vješti jezički kujundžija pozlatio iz svoje velike posvećenosti pjesniku kojeg je od svih najviše volio. I voli", napisao je u predgovoru u ovoj knjizi.
Izdavač je Dječija knjiga, čiji je vlasnik Ivica Vanja Rorić naveo da je motiv ove monografije ustvari 150. godišnjica rođenja Alekse Šantića i da su se na neki način njom htjeli odužiti ovom pjesniku. Dodao je da svi ljudi znaju da je Aleksa vječit, kao i Mostar, te da je on i simbol ovog grada.
"Monografija sadrži jedan izbor karakterističnih i najznačajnih pjesama Alekse Šantića. Tu su i dva velika teksta o piscu koje je pisao Mišo Marić, predgovor Pere Zupca, pogovor Gradimira Gojera i pjesme posvećene Aleksi Šantiću koje su napisali Pero Zubac i Mišo Marić", kazao je Rorić.
Na kraju promocije Mišo je ispričao da je monografiju posvetio svojoj unuci Belli kojoj je poručio da se "skloni u stihove Alekse Šantića ako joj ikada u duši zazimi, jer će tamo biti spokojno zbrinuta i sretna kao u maminom naručju".
Na kraju je zamolio prisutne da saslušaju pjesmu "Još malo s Aleksom", koja je izdvojena iz ciklusa Razgovori i smještena na zadnju koricu ove monografije. Pročitao ju je s mnogo sjete, ali i radosti, jer govori o njemu značajnoj ličnosti.
"E, moj Aleksa, druže moj tužni, kraj tvoje ljepote svi smo mi ružni.Da tebe nije, ne bi' ni znali kako smo krhki, uzgredni, mali.
Kako smo lažni, sebični, škrti i mrtvi davno prije smrti.
E, moj Aleksa, druže moj vrli, što mjesto tebe mi nismo 'mrli."
(Iz ciklusa Razgovori, 1985)
Mišo Marić
