Mišo Marić za Klix.ba: Prva me granata strefila posred duše, a i svaka naredna

Motrim uz pomoć internet cvikera velike dioptrije ili za sve rjeđih dolazaka. Da budem iskren, od rođenja unuke Belle, 6. maja 2012. gledam samo nju, uči me šta znači biti deda, tako me zove, svoje nisam upamtio, zatukli ih 1941. Bella mi najradosnija čarolija življenja, zapisah u predgovoru nako-nako proze "Dnevnik jednog apatrida" koji mi je prije dvije godine štampao privržen prijatelj, a valjda ponajbolji sarajevski izdavač, Goran Mikulić, vlasnik kuće "Art Rabic". Ne tako davno ispisah mu predgovor za knjigu o ocu Mariju, Dalmošu - Skojevcu, sarajevskom partizanu, pa profesoru Likovne akademije, kojeg je Sarajevo, za odanost i namicanje likovnog blaga, posmrtno častilo imenom ulice. Rodnom Petrovcu s djetinjom ljubavlju i poštovanjem ispisah predgovor za monografiju o Jovanu Bijeliću, Skenderu Kulenoviću, Ahmetu Hromadžiću i Mersadu Berberu. Nazvah “Četiri petrovačke karijatide” jer sigurnije nego one Fidijine marmorno - stamene djevojke iz Karije Partenon u Ateni dva slikara i dva pisca drže taj naš ubogi rodni Petrovac, visoko iznad mnogo većih gradova no što je sam. Dolje sve rjeđe svraćam, al Mostar, BiH, mrtva Juga u snovima me pohode. Tamo, il se odano, rodbinski volimo, kao što jesmo, il spašavam ličnu, još važnije porodične glave, kao što sam.

U bivšoj državi bio si jedan od glavnih autora poetike tog vremena, nije sporno da si volio državu koje više nema, a da si u svojevrsnom ljudskom i umjetničkom konfliktu sa ovom današnjom. Šta bi ova današnja Bosna i Hercegovina trebala promijeniti bar za početak?

Veoma je sporno, dakle uopšte ne umišljam da sam bio nešto važan u poetici pokojnice Jugoslavije, a nimalo nije sporno, na što sam ponosan, da sam je ljubio jer je ovom krajiškom siročetu, mojoj sudbinskoj braći i sekama nakon Druge svjetske klanice roditeljski pomogla da izrastemo u ljude. Nakon svih nesreća darovala me srećom. Izgradila nam kuće, gradove, škole, pruge, puteve, tetošila po bolnicama mukte, slala na besplatna ljetovanja, sijaset toga, a od svega važnije učila da volim svakoga i svugdje i da oni vole mene.

U umjetničkom konfliktu s poštenim i dobrim svijetom jugoslovenskog i bh. zavičaja nisam, o čemu maloprije pomenuh ponešto, ali da mi smeta, da me boli što ništa od upamćenog nije više časno isto niti po državnoj niti po ljudskoj niti po pravdi svetih knjiga, to stoji. S puste daljine, nakon skoro četvrt stoljeća, bilo bi nepristojno da dijelim savjete mada probleme, kao u partiji šaha, lako uočavam sa strane. No, ipak se ne bih usudio savjetovati, ali mogu u mali vremeplov, pa u svoj Bosanski Petrovac ranog djetinjstva. Sjećam se kroz ruševnu čaršiju što još dogorijeva i krajem majčinskih crnih marama i šamija briše suze, vode čovjekolike spodobe s tablama obješenim oko vrata, na kojim piše: "Ja sam bio fašista", "Ja sam izdajnik", "Ja sam ratni profiter", "Ja sam lopov". Bitangi, kojim bi te table pasale, bilo je i u Mostaru i u BiH i diljem bivše nam države nakon posljednjeg bezljuđa. Sve koji su iz tog rata izašli krvavih ruku, debeli i bogati trebalo je provesti bh i exYu čaršijama sa istim tablama. Za početak, ali te su protuve izmačile mali, mizeran dio mizerije završio je na deponiji za exYu smeće u Hagu, dio se gospoda među stradalim, nevinim svijetom.

U Mostaru, recimo, ne znam da je neko odgovarao, od ubica meni rodbinski dragih momaka Acka Finka, Jabe Jelovca, sinova mojih prijatelja Đeme Hume i Edhema Ajanića, Mirze i Sene,... mog roda iz "Kiša" Denisa Kokanovića koji me zamjenio u zgradi Dječijeg konzulata, Dragana Stojkovića, i Amele Tanović-Hodžić na spomen ploči u Zaliku gdje su je sa sedmomjesečnim čedom pod srcem i trogodišnjom kćerkicom Azrom našli minobačakom granatom. I preko 700 onih na Partizanskom koje mrtve ubijaju već 25 godina i tako dalje i tako stravičnije i tako tužnije i tako neutješnije. Na njihovim smrtima izrasli su tajkuni i buljumenta mutavih, a pohlepnih političara koju su BiH navukli crn pokrov, a sebi i potomstvu Eldorado. Ostalo sve i svi znaju i o, srama, niko ništa ne poduzima. Uvijek se sjetim pjesme “Čovek peva posle rata”, Dušana Vasiljeva kojem su 1918. navukli uniformu i poslali na Pijavu odakle se vratio bolan. Po povratku, napisao je pomenutu pjesmu sa stihovima:

Okajao je, Dušan, tuđe grijehe i sklonio se od nečovještva sa 23 godine.

Prije rata si vodio čuveni ansambl "Mostarske kiše", proslavili ga duž bivše države, a i mnogo šire. Posljednjih godina smo bili svjedoci sporenja o pravima na ime, klasičnih mostarskih previranja i neuglasica. Kako na to gledaš danas i kakva je situacija po tom pitanju sada?

Počet ću od posljednjeg pitanja. Odgovor je gledam sa stidom. Jer sam Dušanov "Čovjek", a uradih to zbog u ratu usahlih Kapljica koje pomenuh, istine i pravde, još više da ne izađem iz hatora Kapljicama Ansambla danas na svim kontinentima. Smetalo im da se kite njihovim imenom, a ni nalik na njih, pa me obasipali zahtjevima da ispravim. Krenem pa skontam, zar da radi spora kradem vrijeme od Belle kao što sam za "Kiše" od njene majke Milene, istjerujući istinu jasnu i ćevap mozgu, te digoh ruke. Možda tu ne bih, ali postoji i odraslija pravda od zavičajne. Dakle, mogao sam, bez problema povoljno riješiti. Suštinski, sva ta prepiska je posljedica tamošnje faličnosti obraza.

Kad danas dođeš u Mostar, kako provodiš dane? Šta ti nedostaje od grada koji ti je dao sve, kako si mnogo puta kazao?

Obiđem par živih prijatelja, među kojim najvjerniju porodičnu prijateljicu Bobu Ćavar, drage Kapljice ostale tu, dobri narod u “Bristolu” koji me domaćinski dočeka, pripazi, majčin i prijateljske grobove na Sutini, Ice Voljevice na Šarića haremu, sad ću i prvog mostarskog prijatelja Kreše Ledića koji se od posljednjeg susreta pridružio majci Poli, braci Miki i Stanku na Smrčenjacima; puno grobova i mezara, obiđem, a svi mi do bola nedostaju, pa i sam sebi nedostajem iz vremena pitomijeg grada i boljih ljudi.

Kako ova naša današnja država izgleda prateći je iz engleske daljine, preko medija i razgovora sa prijateljima koji su ovdje?

Kao lijepa a sjetna Uspomena. Izgubljen raj.

Kad neko danas kaže Mostar, na šta sada prvo pomisliš?

Na ljudsku dobrotu, čestitost i ljepotu Mostara, prijatelje, ljubav, sunce, na Rondo.

Šta pišeš ovih dana, imaš li dva-tri stiha onako iz prve ruke?

Na početku nije, ali mnogo poslije mi se učinila poezijom posveta koju ispisah za "Dnevnik jednog apatrida". Nije taze, ne mora biti ni poezija, ali ovo sam ja:

Eto, rode. A sad se odoh pakovat na jug, ko zna kad i da li ikad ponovo. Jer sam skresao kalendar. Ne kontam dalje od prekosutra ujutro, ako sam baš optimističan, do prekosutra uvečer. Sad do pohoda tamo gdje sam lijepo bio, a više me nema.