Neprocjenjivi fundus kostima Narodnog pozorišta Sarajevo krije muzejsko blago
Bogat fundus Narodnog pozorišta skriva oko 10.000 kostima, a neki su stari desetljećima. Kako bi na daskama sve izgledalo savršeno, zahtjevan posao obavlja tim ljudi koji čine redatelj, kostimograf, scenograf i osoblje koje radi i brine se o kostimima. Obišli smo prostorije koje kriju muzejsko blago i na hiljade kostima. Osjeti se poseban miris opranih kostima i pare nakon peglanja.
Prvo su nam izdvojili frak koji je sašiven davne 1935. godine. Tu su i kostimi iz predstave "Hasanaginica", a i drugi ništa manje vrijednosti koji u NPS imaju poseban tretman i brižno se čuvaju.
Marijela Margeta-Hašimbegović u gotovo dvije decenije dugoj karijeri idejno rješava i realizira više od pedeset dramskih, baletnih i opernih pozorišnih projekata.
Fundus gardarobe je za Marijelu poseban zbog same činjenice da čuva kostime od izuzetne vrijednosti. U toku rata je stradao veliki broj kostima, jer nisu postojali kvalitetni uslovi da bi se mogli održavati.
"Zahvaljujući besprijekornoj ljubavi i požrtvovanosti svih uposlenika koji rade u ovom odjelu naši kostimi opstaju godinama. Oni se svojom bezgraničnom brigom trude da te kostime ostave u što boljem stanju. Materijal ima svoj rok trajanja i neke od haljina nakon nekog vremena se raspadnu, pa je potrebna velika briga i ljubav", ispričala nam je Margeta-Hašimbegović.
Za nju garderoba, kostimi i obuća, ali i asesoari predstavljaju muzejsku vrijednost. To su unikatni proizvodi koje je nemoguće naći nigdje drugo osim u Narodnom pozorištu.
"Nedavno smo našli cilindar koji datira iz tridesetih godina, a pozorište je, od svog osnivanja 1929. godine, počelo sa svojim dramskim projektima i tada su se pravile kreacije. U periodu iza Drugog svjetskog rata se više počelo raditi na dizajnu, a kostimografija tada zaživljava kao vrsta umjetnosti. Tada dobijamo operu i balet i sve to zajedno je jedna posebna riznica", sa posebnim emocijama nam je ispričala kostimografkinja Marijela. Njena želja je da mladim generacijama pokuša dočarati ljepotu kostimografije kao umjetnosti, da zavole ovaj posao, jer je to posebna vrsta djelatnosti.
U Sarajevo ne postoji odsjek kostimografije i scenografije. Ukoliko mladi žele studirati, moraju ići u Beograd ili Zagreb.
"Jedna kvalitetna praksa dobrog dizajnera koji ima afinitet prema ovom poslu, može itekako uroditi plodom. Želja mi je da ljudi vide da se sa mnogo predanog rada dolazi do predstave koju ljudi na kraju pogledaju", dio je priče iz garderobe Narodnog pozorišta.
Marijela kaže da nekada na svoj posao gleda kao na "cirkus". Naravno u pozitivnom smislu, neke stvari se mogu prikloniti egzibicionizmu, jer kostimograf dobije takav zadatak da se jedan kostim mora pretvoriti u najmanje tri segmenta. To je zanimljivo, ali treba ispuniti sve zadatke i zamisli reditelja.
Margeta-Hašimbegović kaže da joj je teško izdvojiti bilo koju predstavu kao posebnu i da je svaki projekat priča za sebe. Svaka rješenja nose određene uspomene, a posebno izdvaja projekte koje je radila sa Sulejmanom Kupusovićem. Za njega kaže da je u kreatorima imao savršenu animaciju i da je umio da prenese osnovnu konceptualnu ideju i da precizno da indikacije koje se traže od kreatora.
Crtež koji nastaje kao koncept ideje komunikacije između redatelja i kostimografa je putovanje kreativne ideje koja će se kroz ruke krojača pretočiti u djelo i koje će igrati na daskama koje život znače i na kraju biti pohranjene u fundusu garderobe NPS-a.
Važan je izbor materijala za kostim, to je autorsko djelo i mora se voditi računa o svim detaljima.
"Pazimo da li kostim treba biti elastičan, da li je glumac alergičan na neki materijal, da li je predstava prezahtjevna i da li se znoji. Puno je detalja o kojima moramo razmišljati kako bi sve bilo kako treba", ispričala nam je direktorica tehnike Marijela Margeta-Hašimbegović. Postoji spektar detalja o kojima se mora voditi računa, da li se materijal gužva, da li je elastičan i udoban, a posebno je zahtjevan baletni kostim.
Šminka, frizura i kostim su zadnji pečati koji daju krajnje uobličenje glumcima kada izlaze na scenu. Marijela za posao glumca kaže da je veoma težak i zahtjevan, te im odaje posebno poštovanje. Probe znaju trajati po 15-16 sati dnevno.
Treba spomenuti ljude koji rade u garderobama. Šef ovog dijela NPS-a je Ćamil Bičić. Nedžad Koštović i Sanel Imamović rade u muškoj garderobi, Sena Mušeta se brine da je sve ispeglano, a u ženskoj garderobi rade Edina Štrbo i Ramiza Baraković. Za obuću se brinu Azra Koštović i Almir Jeleč.
Kompletna ekipa, tim ljudi, od reditelja do glumca i svi između na kraju predstave dobiju aplauz. Glumac je glumac, ali bez kostima ne može. Publika sjedne u udobne stolice pozorišta i gleda predstavu. U sve to su uloženi dani i mjeseci da bi zaslužili aplauz i puno pozorište. Predstava je krajnji produkt vrijednog rada ljudi na daskama, ali i iza scene. Svi oni zaslužuju posebno poštovanje.
