Objavljena bosanskohercegovačka selekcija za 64. izdanje Festivala MESS

Domaće predstave koje će ove godine biti dijelom Festivala, su: "Stepski vuk" rediteljice Tamare Kučinović, a u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Mostar; "Malograđanska svadba", reditelja Paola Magellija, u produkciji Kamernog teatra 55 - Sarajevo; te predstava "Drama o Mirjani i ovima oko nje", reditelja Nermina Hamzagića, u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Potpuno obrazloženje selektorice o izboru predstava dostavljamo u cjelosti:

"Predstava 'Stepski vuk' jedan je od najpromišljenijih i najkompletnijih kazališnih proizvoda u prošlogodišnjoj produkciji bosanskohercegovačkog glumišta, ali i mnogo šire. Koncept preispitivanja identiteta dosljedno je proveden u svim elementima predstave – od scenografije i rekvizite, do kostima, svjetla, glazbe I na koncu, glumačke igre koja je potpuno u službi te duboko promišljene cjeline u kojoj ništa nije slučajno – ni koferi kao spremišta različitih identiteta, ni odjeća koja se na sceni presvlači u skladu s aktualnim odnosom glavnoga lika prema okruženju i prema svim svojim nesvjesnim identitetima s kojima se pokušava pomiriti.

U ovoj predstavi dobivamo vrlo duboku i dirljivu sliku čovjeka rastrganog između autentičnog ja i društva koje od njega ima svoja očekivanja i tjera ga na sudjelovanje te balansiranje na granici između odbojnosti prema kolektivnom i nemogućnosti izostanka iz toga kolektivnog. Ona između ostaloga pokazuje i kako klasici književnosti korespondiraju s današnjim vremenom sa svojim bezvremenskim snažnim porukama. Redateljica i autorica dramatizacije Tamara Kučinović svojom je interpretacijom 'Stepskog vuka' dala fizičku, organsku dimenziju aktivnom nihilizmu Harryja Hallera iz kultnog romana Hermana Hessea i pokazala nam kako se kvalitetnom teatarskom estetikom nešto tako apstraktno kao što je unutrašnji život i unutrašnja borba može 'prevesti' na igru u kojoj kaos postaje red, jednina postaje mnoštvo s upitnom granicom između muškog i ženskog, intimno postaje univerzalno, a pitanje identiteta postaje pitanje oslobađanja svih naših lica i naličja u korist igre, slobode i stvaranja.

Magellijevo čitanje Brechta primjer je istinskog teatra u kojem puno toga počiva na potpunom prepuštanju glumaca radosti igre i pomicanju ne samo vlastitih granica, nego i granica scenskog prostora, granica teksta i dramaturgije, ali i očekivanih granica osobne pobune protiv šutnje. Danas, kad se na sve strane pokušavaju rehabilitirati konzervativne vrijednosti u ime lažnog morala i ćudoređa, ovakva teatarska poruka postaje čin otpora, svojevrsni manifest protiv prešućivanja istine i zatvaranja očiju pred svim malim svakodnevnim fašizmima koji metastaziraju pa rezultiraju bolesnim društvom.