Oro Ibrišimović: Vječnik, Nedžad i ja

"Kao dječak uvijek sam, kao i svako drugo dijete, imao raznih želja, pa bile one opravdane ili neopravdane, bilo ih je veoma mnogo, čak se spisak tih želja svakodnevno širio. Nedžad mi je čak rekao da na ceduljicu napišem neke meni najvažnije kako bi bile naoku tj. bliže realizaciji.

Za tako velike želje trebalo nam je i veliko bogatstvo, a jedne prilike mi je rekao da mi to blago imamo i da je zakopano negdje u Žepču u našoj avliji, mnogo ćupova sa zlatom i da će ih on otkopati kada za to dođe vrijeme. Sjećam se da sam obilazio avliju, uzduž i poprijeko i pokušao otkriti gdje su zakopani ti ćupovi, ali uvijek bezuspješno. Međutim, nikada nisam gubio nadu i znao sam da su ti ćupovi sa zlatom tu negdje u blizini.

Živjeti sa umjetnikom bio je veliki izazov, privilegija, sreća, ali i velika odgovornost. Imao sam slobodu, ali bilo je trenutaka kada se ta sloboda gubila i kada je nastupala 'Velika tišina'. Tada ni muha nije smjela zujati u stanu, a i ako bi se pojavila imao sam zadatak da je uklonim, a da se ta tišina ne poremeti, a važne fudbalske utakmice i druženja ispred zgrade su se odvijale bez mene. U tim trenucima se pisao Vječnik! Nije šala četrdesetak godina, razmišljati, živjeti, disati, sa tim na leđima.

Ne mogu se sjetiti, da li je bio rat ili sami završetak rata, a dobro pamtim da mi je Nedžad ostavio na disketi (floppy disk) "Vječnika" i rekao da ako mu se nešto desi, da se pobrinem da ova knjiga ugleda svjetlo dana i da se objavi. Nevjerovatna radost me je obuzela i to sam prihvatio objeručke, ponosno i hrabro. Razmišljamo sam: cijeli život je posvetio tome, a meni ostavlja na čuvanje.

Od toga prođe mnogo godina, a Vječnik je bio pri kraju, spreman za objavu, spreman da dođe u ruke čitalaca. Molio sam Nedžada da mi budemo izdavači i da taj cjeloživotni projekt iznesemo u javnost bez posrednika, ali nije se smjelo eksperimentisati sa tolikim godinama truda, pa ta čast pripade gosp. Enveru Žigi i izdavačkoj kući Svjetlost.

Dok su se prvi primjerci štampali, mi smo šetali gradom prema čaršiji, ponosni, sa osmijehom na licu, pozdravljali se i razgovarali sa drugim šetačima, poznanicima, prijateljima (od tržnice do sebilja nekih sat vremena). Nedžad u jednom trenutku reče: "Vječnik je naše bogatstvo, naši ćupovi zlata!".