Dizdar je rođen 17. oktobra Stocu. Nakon završene osnovne škole, upisuje gimnaziju u Sarajevu. Po završetku gimnazije, 1936. godine, počinje se baviti novinarstvom. Iste godine izlazi i njegova prva zbirka pjesama "Vidovopoljska noć".
Kao istaknutog pripadnika krugova mladih intelektualaca, policija ga prati sve do početka Drugog svjetskog rata, kada je, izgubivši poput većine svojih istomišljenika novinarski posao, bio primoran da se zaposli kao poštanski činovnik. Pred kraj Drugog svjetskog rata, kako kaže njegov sin Enver, Dizdar je bio prisiljen da se povuče u ilegalu. Ne mogavši uhapsiti Maka i njegovog starijeg brata Hamida, također bivšeg novinara, tadašnja policija hapsi njegovu ostarjelu majku i 17-godišnju sestru, koje odvode u logor Jasenovac, u smrt. Enver Dizdar priča kako se Mak nakon oslobođenja vratio novinarskom poslu. Posvetio se pisanju, obavljajući i posao urednika agencije TANJUG za BiH. Radio je i kao urednik izdavačke kuće Narodna prosvjeta, te dnevnog lista Oslobođenje.
Tokom svih tih godina nije prestao pisati pjesme te ih objavljuje u zbirkama "Okrutnosti kruga" (1960.), "Koljena za Mandonu" (1963.), "Minijature" (1965.), "Ostrva" (1966.). Neke od njegovih pjesama sa socijalnom tematikom bivaju i cenzurirane, kao, recimo, pjesme iz njegove prve knjige poezije "Vidovopoljska noć".
- godine postaje urednik časopisa za književnost i kulturu Život. Aktivno uređivanje ovog tada renomiranog časopisa obavljao je sve do smrti, 14. jula, 1971. U posljednjim godinama života, obavljao je i funkciju predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.
Za svoja pjesnička djela dobio je brojna priznanja i nagrade poput Zlatnog vijenca Struških večeri poezije, Dvadesetsedmojulske nagrade BiH, kao i Zmajevu nagradu. Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama širom zemlje.
Ono je snažno obilježilo Dizdarevu poetiku i izravno motiviralo njegovu najpoznatiju zbirku poezije "Kameni spavač" jeste tradicija bosanskih krstjana. On je pomno istraživao njihovu baštinu - epitafe na stećcima i predanja. Skupljao je tekstove brojnih kamenih natpisa na stećcima, darovnice, povelje i pisma. Rezultate svoga rada objavio je u zbirci Stari bosanski tekstovi 1969. godine.
Mnogi kritičari smatraju da je Dizdarov pjesnički opus do pojave "Kamenog spavača" 1966. godine bio nepravedno zanemarivan. Zaista, Dizdar je punu pjesničku afirmaciju doživio upravo nakon pojave ove zbirke. Ona je sva u znaku zapitanosti nad ljudskom egzistencijom sa scenografijom srednjovjekovne Bosne i krstjanskom kulturom, a u njoj je Dizdar posegnuo za motivima, postupcima i senzibilitetom njegovih ranijih pjesama. Neizostavna lokacija vezana za pjesme iz ove zbirke jeste stolačka Radimlja. Bez obzira na činjenicu da je gotovo cijeli svoj život proveo u Sarajevu, Dizdarev rodni grad Stolac također je tijesno vezan za cjelokupno književno stvaralaštvo ovog velikog pjesnika.
Pisao je i tekstove vezane za pitanja i problematiku jezika, socijalnu funkciju književnosti i pragmatičnost umjetnosti. Zajedno sa Alijom Isakovićem zalagao se za posebnu, bosansku varijantu srpskohrvatskog jezika. Jezik je bio jedna od glavnih Dizdarevih preokupacija pa je u svojoj poeziji poesvećivao veliku pažnju jeziku i stilu. U mnogim pjesmama, posebno onim iz Kamenog spavača, koristio je specifičnu leksiku slavenske tradicije i time svoje djelo leksički obogatio.
U njegovim ranim radovima preovladavali su socijalni motivi, a kroz većinu njih pjesnik je direktno pokazivao svoj socijalni angažman. Ti stihovi su narativni, u njima prevladava kontrast - naturalističke slike su redovno građene na osnovu gotovo dramskog kontrastivnog, agonalnog principa.
Dizdar je pisao poeme, a najpoznatija od njih je "Plivačica". Poema je izašla 1957. godine i važna je po tome što u Dizdarevu poetiku uvodi slobodan stih, kao i neke motive koje će razrađivati u svojim kasnijim zbirkama poezije. Ova poema dotadašnju ekspresionističku poetiku boji panerotskim doživljajima.
Meša Selimović, veliki bh. književnik o Dizdaru je svojevremeno rekao: "Od Gorčina nastaje čudo; rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva smo rijetkima, da uspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu savremenost, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećaje današnjeg čovjeka".
Mak Dizdar preminuo je u Sarajevu, 14. jula 1971. godine.
