Sarajevski umjetnik Rikardo Druškić: U bh. društvu vladaju letargija i pasivnost

Opisuje nam momenat kada je, prilikom dolaska na sastanak u muzeju, u uglu prostorije ugledao repliku jedrilice. Stajala je na podu, vidno oštećena i bez prozora. Koristili su je nacisti u Drugom svjetskom ratu. Poželio ju je presvući u novo ruho, a sam proces oslikavanja trajao je tri dana.

"U kontekstu izložbe 'Was ist Walter?' ona sada predstavlja moj odgovor na to pitanje. Reakcije su, kao i uvijek, podijeljene. Publika Historijskog muzeja je na društvenim mrežama projekt ocijenila kao uspješan, no bilo je i loših komentara. Većinom iz razloga što ljudi nisu odmah shvatili da je riječ o replici Jedrilice, a ne originalnom eksponatu", objašnjava.

Dokle idu letargija, pasivnost i kolektivni fatalizam?

Spomen podijeljenih mišljenja o nekom umjetničkom projektu, kao i neshvaćanja poruke autora odvodi razgovor na već poznate tračnice. Nije nepoznata činjenica da bh. društvo ne obraća previše pažnje na umjetnost i historiju, a Druškić ističe kako smo svi svjesni činjenice da se unutar granica BiH u zraku već odavno osjeti zadah letargije.

"Kod nas narod, što je vrlo očito, nema ni želje ni volje da promijeni nešto. Nastao je kolektivni fatalizam, a izuzev malog broja, većinom mlađih ljudi, svi su vrlo pasivni", tužno objašnjava i dodaje: "Recimo, u Francuskoj poskupi gorivo, nastane pokret 'Žuti prsluci' i cijeli Pariz dođe da protestuje. Bezbroj je takvih primjera, ljudi se širom Evrope bore, ne žele pristati na minimum. Šta je onda potrebno da mi, kao društvo, uradimo da bi se situacija u društvu promijenila?", pita se.

Svjesni toga ili ne, živimo u najlošijim uslovima za život na cijelom kontinentu, ističe Druškić. Upravo zato nam je i potrebna izložba poput ove o Valteru, jer ona predstavlja ponovno buđenje duha koji je simbol odbrane od neprijatelja, u ovom slučaju političkog sistema koji nas godinama uništava. Neosporivo je da su ljudi na našim prostorima izrazito nezadovoljni, a tragedija svega ogleda se u tome što na takvu igru nastavljaju pristajati svaki dan.

"Iako je glavni grad, kako geografski, tako i po kulturnim i mnogim drugim dešavanjima, Sarajevo mnogo zaostaje za drugim gradovima u regionu, ali i Evropi. Međutim, postoje ljudi koji razmišljaju zdravo, rade kvalitetno, talentovani su i treba im dati priliku da rade. Oni su, zapravo, najbolji ambasadori države, jer se bave sportom, naukom i kulturom", objašnjava, stavljajući akcenat na to da, ako se takvim ljudima pruže prilika i bolji uslovi, kvalitetni rezultati ne mogu izostati.

Umjetnošću i otvorenim stavovima treba kontrirati pogrešnim uvjerenjima koja živimo

Kako se onda oduprijeti talasu koji odnosi prave vrijednosti i vjerovanja? Druškić kaže kako se on protiv svega što ne odgovara njemu, a ni društvu, bori naoružan umjetnošću, željom za radom i s važnosti duhovnih vrijednosti. Svjestan je da živi u društvu gdje se promovišu pogrešne vrijednosti, poput onih materijalnih, gdje se djecu odgaja tako da odrastaju misleći da je najvažnije imati što skuplji mobitel i što bolji automobil. No, svjetlo u tami predstavlja mu činjenica da je okružen ljudima koji su izrazito osviješteni, bave se aktivizmom i duhovno se razvijaju.

"Prošlost je umnogome oblikovala naše društvo, smatram da smo previše okrenuti ka njoj. Naša je prošlost, pogotovo ova bliska, vrlo tragična. Umjesto da se okrenemo sadašnjosti i pokušamo izvući najbolje iz ovog momenta, svjedočimo tome da se svakodnevno provodi fašistička retorika političara koje je, naravno, odabrao narod. Što, opet, govori da im to ne smeta...", objašnjava.

Živimo u velikoj zamci ega, kao čovječanstvo, kaže umjetnik. Ego opisuje kao onaj unutrašnji glas koji čovjeka tjera da razmišlja da postoji "ja" i neko drugi, zaraćene strane, konflikt, a suština je potpuno drugačija: "U nama svima je ista kozmička svijest. Nacionalizam je odličan primjer konstrukcije ega. 'Moja nacija, država je bolja od tvoje'. Meni je nejasno da danas neko može tako razmišljati. Danas kad je znanje svima nadohvat ruke, postoje ljudi koji ne vole ljude koji nisu njihove nacije i vjere. Valjda je važno da li je neko dobar čovjek, a ne da li je Bošnjak, Hrvat ili Srbin...".

O ovakvim bi se temama dalo pričati satima, govori nam. No, važno je nastaviti raditi, kako bismo što prije dočekali neke nove valove pozitivnih promjena. Apropo toga, Druškić kaže kako je planove za 2020. godinu zacrtao već krajem decembra.

"Želim se posvetiti formi murala, ali i putovati sa svojom umjetnošću. Svoju viziju svijeta želim dijeliti ne samo s ljudima iz naše države, već sa cijelim svijetom. Već početkom godine bio sam u Almunecaru u Španiji, a dobio sam i dvije ponude za internacionalne samostalne izložbe u Washingtonu i Krakowu. Vidjet ćemo šta će se desiti", optimistično zaključuje, dodavši kako se raduje budućnosti, svakom novom platnu, muralu i novoj prilici da svoju državu i grad predstavi u što boljem svjetlu.