Šejla Kamerić za Klix.ba: Biti umjetnik znači biti veoma privilegovan, ali i sasvim marginaliziran
U velikom intervjuu za Klix.ba Šejla je govorila o svojim radovima i angažovanoj umjetnosti te otkrila da li će uskoro izlagati i u Sarajevu.
Na početku razgovora nam kaže da je bila veoma povučeno dijete, a umjetnost je bila jedini ugodan način komunikacije s vanjskim svijetom.
"Otkad znam za sebe nisam mogla zamisliti da budem ili radim nešto drugo osim umjetnosti. Odluka da upišem Srednju umjetničku školu bila je sasvim prirodna, isto kao i da upišem Akademiju likovnih umjetnosti. Umjetnost je prvi identitet koji sam sama stekla. To je nešto što je naprosto dio mene", rekla je.
Umjetnost kao način izražavanja
Kao srednjoškolka maštala je da će studirati u Pragu i da će se baviti fotografijom. Rat i opsada Sarajeva definitivno su promijenili njene planove, ali i definisali njen rad i poglede na svijet. Nakon srednje škole upisala je studij grafičkog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti i počela raditi s dizajnerskom grupom "Trio", odnosno Dadom i Bojanom Hadžihalilovićem koji su u to vrijeme, između ostalog, stvarali čuvene razglednice "Pozdrav iz Sarajeva". Saradnja i prijateljstvo s Bojanom i Dadom odredili su njen daljnji profesionalni život, jer je kroz rad s njima mnogo naučila i shvatila šta je to što je zanima u umjetnosti i koliko uživa u direktnoj komunikaciji s publikom.
"Onda mi se desilo poznanstvo sa Dunjom Blažević koja je došla u Sarajevo da bi vodila Centar za savremenu umjetnost – SCCA. To je bila glavna prekretnica u mojoj karijeri. Dunja i mlada kustosica Lejla Hodžić su mi dale blag, ali odlučan poticaj da učestvujem na prvoj godišnjoj izložbi SCCA 1997. godine. Ta izložba je bila najznačajnija prezentacija umjetničkog stvaralaštva u BiH nakon rata, a Centar za savremenu umjetnost - SCCA bio je od ključnog značaja za cijelu jednu generaciju umjetnika koji su stasali i afirmisali se upravo zahvaljujući djelovanju ovog centra i ljudi okupljenih oko njega. Saradnja sa SCCA označila je početak moje umjetničke karijere ili recimo tranziciju od grafičke dizajnerice do konceptualne umjetnice", rekla je.
Na Bijenale savremene umjetnosti Manifesta3 u Ljubljani poziv je dobila 2000. godine i tamo je postavila instalaciju "EU Citizens/Others". Bio je to prvi izlazak Šejle Kamerić na međunarodnu umjetničku scenu koji je bio popraćen velikom pozornošču umjetničke kritike i medija.
"Mediji su mnogo pisali o mom radu, a izlaganje na takvoj prestižnoj izložbi značilo je afirmaciju na istočnoevropskoj art sceni koja je u tom momentu bila u fokusu zbog nove geopolitičke situacije u Evropi, pada 'zida' te završetka ratova na Balkanu. Nakon učešća na Manifesti uslijedilo je mnogo grupnih i samostalnih izložbi, studijskih boravaka i međunarodnih priznanja. Na poziv njemačke kulturne razmjene DAAD Fellowship 2007. godine sam preselila u Berlin. To je za mene bio vrlo bitan korak, odmak od Bosne i Hercegovine i ratne prošlosti mi je naprosto bio potreban. Prilika koju DAAD Fellowship pruža je nevjerovatna, jer između ostalog umjetniku daje slobodu i sigurnost da kritički promišlja. DAAD je koncipiran tako da sve možeš, ali i ne moraš, a upravo takvo iskustvo sigurnosti umjetniku omogućava da se suoči sa samim sobom. Takva vrsta 'bijega' pomože da shvatiš šta želiš da radiš, u kojem se pravcu želiš razvijati kao umjetnik", rekla je.
Iskustvo Berlina
Preseljenje u Berlin podudarilo se sa završetkom njenog prvog kratkometražnog filma "Šta ja znam" koji je 2007. godine prikazan na Venecija Film Festivalu.
"Pokazati film na Venecijanskom festivalu je velika afirmacija i fantastično iskustvo. Za mene je ovo označilo početak jedne nove faze u kojoj sve više koristim film upravo zbog mogućnosti da neka ideja oživi u drugom vremenu te da pruži direktne asocijacije univerzalnog sjećanja. Uz to sam shvatila i koliko je lijepa komunikacija s filmskom publikom i koliko uživam u procesu pravljenja filma", rekla je.
Uslijedili su i njeni drugi filmovi, među kojima je i "Sreća" koji na poetičan način pokazuje vezu između ratnog Sarajeva i postratnog Berlina, a u kojem je glavnu ulogu ostvarila slavna jugoslavenska glumica Milena Dravić. Nakon toga slijedi projekt "1395 dana bez crvene" koji se direktno bavi opsadom Sarajeva i koji je ponovo fizički vraća i vezuje za grad u kojem je rođena.
"Biti umjetnik s jedne strane znači biti veoma privilegovan, a s druge strane znači biti sasvim marginaliziran. Veliki je izazov baviti se umjetnošću bilo gdje da se nalaziš. Berlin je umjetnički centar, u njemu postoji jasna i sigurna struktura u kojoj umjetnik može da djeluje, dok u Sarajevu i Bosni i Hercegovini tog sistema nažalost nema. Mi smo siromašna, komplikovana i podijeljena zemlja, ali sve to ipak ne smije biti opravdanje za svaki naš problem i nedostatak. Problem nedosljednog i netransparentnog sistema je brutalno prisutan svuda, pa tako i u kulturi. Institucije koje bi trebale da bave umjetnošću se isključivo bave vlastitim preživljavanjem najčešće iznajmljujući izložbene prostore bez velikih kriterija, u tom procesu uglavnom nemaju ni volje ni želje da se bave koncipiranjem ozbiljnog programa koji bi bili zanimljivi i značajani za publiku ili za bh. kulturu uopće. Posao kustosa tj. osobe koja se bavi selekcijom umjetnika i umjetničkih radova je totalno zanemaren. Isto tako ne postoji umjetnička kritika koja je užasno bitan korektiv kulturnog društva. U jednako katastrofalnom stanju su i kolekcije koje bi trebale da se bave očuvanjem umjetničke baštine. Tragično je da ne postoji zbirka umjetničkih radova nastalih u zadnjih 30 godina u BiH. Sa jednakim nemarom se odnosimo i prema drugim umjetničkim i historijskim arhivama. Tragično da se ovim temama više niko i ne bavi, niko o tome i ne priča, kao da smo prihvatili totalni poraz, mi šutke pristajemo da tonemo sve dublje", rekla je komparirajući život i rad u Berlinu i Sarajevu.
Na pitanje zašto ne izlaže u Sarajevu ili negdje drugo u Bosni i Hercegovini, Kamerić kaže kako ne želi sama sebi praviti institucionalnu izložbu.
"Ja jednostavno ne želim da pristajem na jedan sasvim pogrešno postavljen poredak u kojem umjetnik unajmljuje muzej ili galeriju da bi u njoj izlagao", poručila je.
Sarajevo mon amour
Upravo to je jedan od razloga zbog kojih Šejla Kamerić ne misli da će u skorije vrijeme izlagati u BiH.
"Moja je velika sreća da djelujem na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Dobijam mnogo poziva za izložbe u inozemstvu i mislim da je logičnije da pokazujem svoje radove tamo gdje za to ima interesa nego da se bavim samoorganizacijom izložbe ovdje. Svi mi radimo tamo gdje za to imamo mogućnost tj. gdje imamo osnovne uvjete za rad. Ipak, želja da nešto iskomuniciram s lokalnom sredinom me ponekad ponese pa tu i tamo napravim rad u javnom prostoru. Nažalost, to se nikad ne desi radi inicijative ili interesa onih koji rukovode izložbenim prostorima ovdje", rekla je.
Jedan od njenih najznačajnijih radova u proteklih nekoliko godina je projekt "Ab uno disce omnes", koji je uradila za Wellcome Collection u Londonu. Ovaj rad se bavi forenzičkim slučajem BiH, potragom za nestalim, ali i općenito brutalnim naslijeđem rata i genocida. Njena je želja da ovaj rad jednog dana nađe mjesto negdje u BiH, a ne u muzeju Wellcome Collection u Londonu.
"Ulaskom u stvarni hladnjak iz mrtvačnice u kojem se emitira više od 32.000 videosnimaka posjetiocu se pruža mogućnost da osjeti sveobuhvatnost ratnog razaranja, slike i videozapisi mu otkrivaju kompleksnost zločina, ali i univerzalnost ljudske tragedije. Cijeli rat, ali i svaki pojedinačni slučaj postaju epitom svih ljudskih stradanja. Ovaj umjetnički rad je specifičan i po tome što je njegov centralni dio otvorena baza podataka tj. neka vrsta arhiva o ratu u BiH koja stalno raste i u kojoj svi mogu dati svoj doprinos. Na svojevrstan način 'Ab uno disce omnes' je živući spomenik stradanju i mislim da bi jedino ispravno bilo da njegova stalna sdresa jednog dana bude u BiH", rekla je dodajući kako ima nade da se situacija kod nas poboljša.
"Mi možemo i moramo sami sebi pomoći. Ja imam privilegiju da često putujem tj. da živim i radim na dvije adrese i upravo ta sloboda mi dozvoljava da vidim sve prednosti i mane života u BiH. Mi prečesto ne vidimo izlaz i upravo je to ta politička šah-mat pozicija vladajuće elite koja još uvijek razgovara u ratnom narativu i kojoj ne odgovara progres. Oni insistiraju na podijeljenosti jer tako zadržavaju svoju korumpiranu vlast. Taj vakuum nas već predugo guši. Mi imamo vremenski odmak od rata koji je dovoljan da se iznesu i prihvate činjenice. Moramo prestati da trujemo generacije koje dolaze. Jednostavno u sebi moramo pronaći snagu da budemo bolji, da se riješimo mržnje, da prihvatimo odgovornost koju imamo da ovu zemlju učinimo boljom. Svaki korak koji pojedinac napravi je bitan" rekla je Šejla naglašavajući da svi imamo odgovornost za ono što nam se dešava.
Šta dalje?
Kaže nam kako je angažovana umjetnost način života i podsjeća da je umjetnost javna stvar te da zbog toga umjetnici imaju odgovornost da reaguju na ono što se događa oko njih.
"Ja ne bježim od te odgovornosti, sretna sam što kroz umjetnost mogu promišljati o problemima koji se tiču svih nas. Kroz radove koje radim ja ne namećem svoje mišljenje, već propitujem stvari i pokušavam potaknuti druge da sebi postavljaju neka nova pitanja. U isto vrijeme moji radovi su trag vremena u kojem živimo. Umjetnost gradi našu historiju, kroz umjetničke radove mi saznajemo mnogo o vlastitoj prošlosti", rekla je.
Šejla Kamerić nastavlja svoju bogatu umjetničku karijeru. Ovih dana u Mariboru je otvorena njena retrospektivna izložba "I Really Really Really Really Really", a 26. novembra u Milanu će biti otvarena njena samostalna izložba u Fondaciji Adolfo Pini. . "Novi radovi koje pripremam se dosta fokusiraju na poziciju žene kroz historiju i našu borbu za ravnopravnost koja se i danas vodi. U isto vrijeme bavim se temama vezanim za ekologiju i ljudsko uništenje planete. Veliki dio problema koje individualno imamo dio su nekog šireg poretka i zbog toga je bitno posmatrati širu sliku. Da bismo znali kako želimo da naša budućnost izgleda moramo se baviti sadašnjošću i znati našu historiju", rekla je Kamerić na kraju razgovora za Klix.ba.
