Sjećanje na Isaka Samokovliju, jednog od najvećih pripovjedača kojeg je BiH imala

"Moj djed Pavle, po kojem sam ja kasnije dobio ime, bio je ljekar, a samim tim je bio i kolega po struci Isaku Samokovliji. Također, Pavle i Isak su bili izuzetno bliski prijatelji. S obzirom na to da sam ja bio dijete za vrijeme intenzivnog druženja Samokovlije i mog djeda, njegov lik mi je danas nejasan, ali se kao kroz maglu sjećam da sam mu sjedio u krilu i da me tako ljuljao. Međutim, Isak Samokovlija je široj javnosti mnogo poznatiji kao pisac nego kao ljekar, a umjetnici su generalno okrenuti prema prirodi i njenim ljepotama. S tim u vezi, Isak Samokovlija se znao igrati sa zanimljivim komadima granja, drveća, panjeva, tj. bavio se rezbarenjem tako da se sjećam i njegove sobe koja je bila ispunjena drvenim skulpturama", na početku je istakao Pavle Kaunitz.

Osim što je bio izuzetno nadaren kada je u pitanju pisana riječ i izuzmemo li činjenicu da je bio ugledan ljekar, Isak Samokovlija se okušao i u glumi. Naime, 1955. godine se ekranizirala Samokovlijina drama "Hanka", a jednu od uloga u filmu tumačio je i sam njen stvaralac sve do trenutka svoje smrti.

"Kada je Slavko Vorkapić snimao film 'Hanka' 1955. godine, koji je nastao na scenariju Isaka Samokovlije, zanimljivo je istaći da je pisac scenarija u filmu igrao sam sebe iz razloga što je zaista on secirao Hanku nakon što je ubijena. Međutim, za vrijeme snimanja on je preminuo tako da je Slavko Vorkapić zamolio mog djeda da preuzme ulogu Isaka Samokovlije. Film 'Hanka', u kojem se čudnim spletom okolnosti pojavio i moj djed, učestvovao je i na Filmskom festivalu u Cannesu, što je samo po sebi veliki uspjeh i što dovoljno govori o značaju ovog filmskog naslova", pojasnio je Kaunitz.

On ističe kako mu je žao što polako padaju u zaborav jevreji koji su ostavili dubok trag kao što je primjerice Isak Samokovlija, a navodi kako je za ovakvo stanje krivo društvo koje generalno nema naviku njegovanja kulture sjećanja.

"Nažalost, dnevna politika uveliko kroji i kulturnu politiku, što jedno s drugim u principu ne bi trebalo imati nikakve veze. Jevreji u BiH žive preko pola milenija i njihov doprinos bh. društvu nije moguće izmjeriti. Tu imate ljekare, apotekare, arhitekte, umjetnike i mnoge druge. Dakle, nema oblasti u kojoj jevreji nisu ostavili dubok trag, ali o tome se jako malo zna. Naprimjer, niko ne zna da je moj djed Pavle, koji je bio patolog, secirao Franza Ferdinanda i Sofiju nakon atentata. Povodom obilježavanja 100 godina od početka Prvog svjetskog rata 2014. godine nisam dobio podršku društva i institucija da napravim jednu izložbu na kojoj bi predstavio seriju arhivskih fotografija iz tog vremena. Međutim, mi smo generalno nezainteresirano društvo koje ne zna ni šta ima, a i ono što ima ne zna iskoristiti na pravi način. Društvo generalno ne zna puno o jevrejima, a samim tim ni o njihovom kulturnom utjecaju, pa ne treba čuditi što se pomalo zaboravlja Isak Samokovlija iako je možda najveći pripovjedač kojeg su ovi prostori imali", kaže Pavle Kaunitz.

Pavle Kaunitz govori kako u biblioteci Jevrejske opštine Sarajevo danas imaju sva izdanja djela Isaka Samokovlije od kojih je i nekoliko rariteta. Također, on navodi kako posjeduju i nekoliko Isakovih knjiga na engleskom jeziku, a trenutno najstarija njegova knjiga koju imaju je "Nosač Samuel" iz 1946. godine.

Na samom kraju, on je istakao kako su danas počeli "Dani Isaka Samokovlije - Sunce nad Drinom" u Goraždu, kojim Goraždani nastoje očuvati spomen na možda i najvećeg domaćeg pripovjedača svih vremena.