U BKC-u otvorena izložba "Mjesto bola" Hariza Halilovića i Adisa Fejzića
Svoj put započela je u Sarajevu prošle godine, "putovala" po svijetu, u Australiji, Austriji, Americi, Njemačkoj, Švedskoj te se opet povodom 11. jula, Dana sećanja na žrtve genocida u Srebrenici, "vratila" u Sarajevo.
Postavka je kroz umjetničku senzibilnost zasnovana na istinitim događajima, ljudima, mjestima, ljudskoj patnji, bolu. Tematski je podijeljena na tri cjeline - Bosanski tabu(t), Sloboda i Povratak.
Profesor Franjevačke teologije u Sarajevu fra Ivan Šarčević kazao je da su umjetnici, svako na svoj način, Halilović na antropološki, a Fejzić umjetnički, imali zadaću da dekolektiviziraju ljude iz te kolektivne patnje, bez obzira što su Bošnjaci, Muslimani, stradali baš zato što pripadaju tom korpusu.
"Dileme umjetnika su bile kako sačuvati individualnost pojedinih ljudi, a da kolektivni identitet ne bude puki broj", rekao je Šarčević, te dodao da je Halilović imao poteškoću "kako da izbjegne kolektivno brbljanje, a da nas izvuče iz šutnje, a Fejzić je pokušao neestetizirati patnju i svemu dati individualnost".
Iako je tema smrt, dodao je on, Fejzić je sačuvao nešto što nas ne vuče na počinitelje, zločince, ne vuče nas u gorčinu, zlopamćenje i osvetu, nego stavlja pred nas zahtjev budnosti da očitamo šta to on hoće kazati, poziva na veću odgovornost prema patnji.
"Da se ne ponovi poziv je svima nama koji trebamo biti odgovorni u ovoj zemlji da čuvamo riječima, postupcima, da ne nanosimo bol jedni drugima" rekao je Šarčević.
Halilovićeve sve fotografije su bazirane na istinitim događajima koje je istraživao i dokumentirao kao stratišta i mjesta bola, obilježena strašnim zločinima. Dokumentarne su, ali da bi bile vizualizirane tematizirane su estetski, s velikom senzibilnošću umjetnika Fejzića. Radi se o stvarnim fotografijama, ljudima, događajima i mjestima.
Cilj izložbe je, kako je za Fenu kazao Halilović, ostvariti komunikaciju s bolom, s tabutima koje viđamo godinama, pred kojim zanijemimo.
- Tabute stvarnih ljudi smo vizualizirali, estetki ih učinili 'privlačnim'. Na jednom od radova je tabut sa brojem 138 čiji se identitet zna, imao je 15 godina – kazao je Halilović i pojasnio da sve tačke na radu koje asociraju na zvijezde su zapravo rane od metaka ispaljenih u njegovo mlado tijelo.
U tematskoj cjelini Sloboda radi se o selu Biščani kod Prijedora u kojem je 20. jula 1992. godine pobijeno sve što su zločinci stigli pobiti, a svoj pokolj započeli su u niz sela počev od Hambarina. Također su na stadionu ubijeni i članovi gotovo cijelog fudbalskog tima "Sloboda", a oni koji su preživjeli, malo njih, napravili su privatni spomenik u vidu 11 stojećih mermernih skulptura u formi nišana, sa antropomorfnim izgledom, a na sredini je bijela mermerna lopta. Na spomen ploči piše "FK Sloboda".
Spomenik mladosti je prikazan kroz trodimenzionalnu umjetničku intervenciju.
Tema Povratak je također dirljiva, posebno se posjetiteljima izložbe dojmila slika na kojoj je kuća sa velikim stubovima i više podsjeća na impozantnu građevinu, hram. Ispred kuće su potpetičene cipele, šporet 'smederevac'.
Radi se o kući jednog povratnika koji je imao 73 godine kada je prošao kroz Potočare. U geoncidu u Srebrenici izgubio je svu familiju. Ali 2003. godine on se vratio u ruševnu kuću na obali rijeke Drine. U poodmaklim 70-im godina vlastitim je rukama opet napravio i obnovio svoju kuću. Nabavio je šporet 'smederevac', obnovio lozu i smokvu, živio je sam i niko ga nije posjećivao. Kada je sve radove okončao, u toj je kući i umro.
Ispred te kuće su i danas ostale samo potpetičene cipele broj 42, šporet 'smederevac', lijepo uređena avlija koja danas zarasta, loza i smokva koja i danas rađa.
Vrsnom umjetničkom intervencijom to dokumentarno nadograđeno je imaginarnim, a želja autora izložbe je pokazati šta dom povratniku znači, a to je njima svetinja, to je hram, impozantna građevina.
