Knjiga Damira Ovčine "Kad sam bio hodža", objavljena je krajem jula ove godine Buybookovoj biblioteci Savremena bh. književnost, a već u novembru doživjela svoje drugo izdanje.
Po kritikama i interesovanju koje ga prate, roman "Kad sam bio hodža" Damira Ovčine bez sumnje je jedno od najznačajnijih djela objavljeno na južnoslavenskom književnom prostoru u godini koju polako ispraćamo, odnosno događaj godine, kako je to s razlogom Miljenko Jergović napisao.
Jergović navodi kako je Ovčini uspjelo nemoguće, opisati između ostalog monotoniju pakla, te kako je Kad sam bio hodža veliki roman one književnosti čiji se veliki romani zovu Travnička hronika, Prokleta avlija, Derviš i smrt, Hodža strah...
Neobičan u strukturi, stilu i jeziku, Ovčinin roman dotiče prilično zanemarenu bolnu temu minulog rata, a riječ je o sarajevskom naselju Grbavici, koja je zbog okupacije srpske vojske tokom rata bila izolovana od ostatka Sarajeva i koju su tokom opsade obilježila neka od najmračniji iskustava.
"Kad sam bio hodža" nije samo važan roman o ratnoj Grbavici, on je jedan od najznačajnijih romana o ratu napisanih na našim jezicima.
Vjerujući kako je izmišljanje amaterski sport, po vlastitom priznanju, Damir Ovčina može samo pisati o onome što je vidio ili o onome što je "skoro vidio", želeći pričati o onome što ga se tiče.
"Na kraju rata, ipak, pobjeđuje onaj ko najbolje ispriča priču", rekao je autor povodom pretpremijernog predstavljanja knjige u okviru prvog festivala književnosti Bookstan kom je i prethodilo objavljivanje romana Kad sam bio hodža te niza drugih značajnih naslova bosanskohercegovačkih autora i autorica koji su obilježili jubilarnu Buybookovu godinu.
Damir Ovčina u svom djelu bez patetike odaje počast ljudskosti u nevremenima, podsjećajući da i u ratnom getu, kada nestanu svi etički i drugi uzusi, postoje oni koji će nam spasiti život i generalno život učiniti podnošljivijim.
On nas na drugačiji način vraća u kolektivno iskustvo užasa, trenutke nestajanja preko noće bez svjedoka cijelih grupa ljudi, u atmosferu u kojoj se činilo da rat nikada neće proći.
Damir Ovčina nas i uči kako u miru pisati o ratu te kako traumu pretočiti u književnost, ne oduzimajući ni jednoj ni drugoj snagu. On nas podsjeća da ni zaborav ni potiskivanje nisu rješenje, te da je najbolji put ka katarzi vodi preko odlične literature kakav je roman Kad sam bio hodža.
