Večeras će u Mostaru biti održana 150. izvedba predstave "Presuda: Tiha likvidacija"

Nisu česte prilike u današnje vrijeme da predstave žive dugo i da imaju tako veliki broj izvođenja. Izveden je na više uglednih festivala, te dobio nekoliko nagrada. Radi se o potresnom i vrlo emotivnom svjedočenju o životu.

Pozorišni kritičar Mladen Bičanić o predstavi je, nakon izvedbe na festivalu Kestenburg u Banja Luci zapisao:

"Sam na pozornici, Sead Đulić prekapa po svom život skupljenom u 50 kutija od cipela - sve su to fragmenti njegovog postojanja, segmenti njegovog rada, njegove čežnje, ljubavi i boli u tih su 50 kutija koje, po željama iz publike, vadi, otvara, i raspliće svoj život. I vesela i tužna, i tiha i mračna, ogrezla u smijeh i suze, predstava je to što nas pita i o svom vlastitom životu, jesmo li, kada je trebalo učiniti nešto, to i uradili ili smo se predali i pognuli glave, praveći se da ne primjećujemo što se oko nas zbiva. Sead Đulić, sam na pozornici sa svojih 50 kutija od cipela, uredno poslaganih i označenih brojevima, govori publici upravo to - nemojte se nikada predati, prestati govoriti, nemojte se pokoriti - i u tome je njena neporeciva snaga i moć."

A nakon izvedbe u Zagrebu Katarina Kolega u online časopisu Akademije dramskih umjetnosti u Osijeku, piše:

"U predstavi "Presuda: Tiha likvidacija" Sead Đulić dolazi na pozornicu na kojoj se nalazi zid sagrađen od pedeset kutija cipela. U svakoj od njih nalazi se neki predmet koji ga podsjeća na jedan trenutak u životu, sretan ili tužan, privatni ili poslovni. U tim kutijama skrivene su njegove osobne, intimne priče o ljubavima i razočaranjima, o susretima koji su ga obilježili, o ratnim traumama i dogodovštinama, o kazališnim uspjesima i problemima. Publiku dočekuje kao prijatelja kojemu prvo pripovijeda o teškoj bitki za Mostarski teatar mladih koji je zajedno sa skupinom prijatelja pokrenuo davne 1974. Nakon uistinu šokantne priče, poziva gledatelje na igru zvanu "kopanje po mom životu". Tko želi čuti priču, mora izgovoriti jedan od ponuđenih brojeva na kutijama od cipela."

Također navodi da on svaku priču pripovijeda vrlo spontano i prirodno, a opet toliko sugestivno, natopljeno snažnim emocijama i s mnoštvom detalja ne gubeći pritom čvrstu dramaturšku strukturu početka, vrhunca i kraja.