Ko određuje koja muzika je vrijedna slušanja: U bivšoj Jugoslaviji je to bila "komisija za šund"
U Puli je za 25. mart bio zakazan koncert Ane Bekute, Dragana Kojića Kebe, Duška Kuliša i Zorane Mićanovića, a po otkazivanju premješten je u Osijek. Međutim, nakon ove vijesti oglasio se i sam gradonačelnik Osijeka Ivan Radić tvrdeći da njegov grad ne zavrjeđuje takvu promociju te je njegovo održavanje zabranjeno.
Zbog ovih događaja u susjednoj Hrvatskoj pokrenute su rasprave koji to žanrovi muzike vrijede slušanja te su među Hrvatima itekako popularne "cajke" podijelile javnost.
Dok poput Radića jedni tvrde da turbo folk ne odgovara identitetu gradova u kojima su se koncerti trebali održati, oni stariji prisjetili su se kako je to izgledalo u bivšoj Jugoslaviji.
Naime, pjesme su prije objave najčešće morale proći kriterije različitih komisija, a jedna od njih bila je i popularno nazvana "komisija za šund". Komisija je određivala umjetničku vrijednost poslušanih pjesama, a za one koje su označene "šundom" odnosno nedovoljno dobrim plaćali bi se dodatni porezi.
Svojevremeno je njeno djelovanje pojasnio hrvatski historičar umjetnosti i muzički kritičar Darko Glavan koji zapravo bio njen član.
"Suprotno javnoj percepciji, ta peteročlana komisija nije udarala namet nego je predlagala oslobađanje od dodatnog poreza na promet nosača zvuka koje je smatrala umjetnički vrijednim", pojasnio je on, a prenio Jutarnji.hr.
"U izvjesnom smislu, "šund-komisija" je izvršila i djelomično koristan kulturološki posao jer je masovne distributore kiča tjerala na minimum estetske obazrivosti. No, bez obzira na uvažavanje stručnosti pa i fleksibilnosti mojih kolega, taj se križarski rat u ime umjetnosti ipak vodio s pozicije moći i jednopartijske države", ispričao je Glavan.
Šund je bio "najskuplji" u Makedoniji
Yugopapir je prenio tekst iz RTV revije iz augusta 1979. gdje je pojašnjeno koliko zapravo iznose naknade - u Srbiji je porez iznosio 23 posto, a zanimljivo je da je "šund" bio najskuplji u Makedoniji gdje je naknada iznosila 100 posto.
Napomenuli su da zapravo naknadu za slušanje šunda plaća sama publika, a da proizvođačima ne smeta da ga u velikim količinama plasiraju na tržište "jer disko-đubre se u poslovnim bilansima isto tretira kao i najkvalitetnije ploče".
O procjenjivanju tada "novokomponovanih" muzičkih radova u Jugoslaviji govori i dokumentarac "Druga strana rock 'n' rolla". Film govori o cenzuri u muzici i porezu na šund te pojašnjava kako su se cenzurirali i etiketirali muzičari za vrijeme socijalizma i po kojim su se kriterijima ocjenjivali albumi tadašnjih zvijezda. Upravo je Glavan u filmu pojasnio kako su se klasificirala nova izdanja i šta je onda značila etiketa šunda.
U spomenutom filmu i Jurica Pađen ispričao je kako je 1984. godine kad je izdao ploču koja se zvala "Dukat i pribadače" u tadašnjem Jugotonu imao "problema" zbog komisije.
"Tada je postojala jedna komisija koja je pazila na čudoređe - komisija pri Ministarstvu tj. Sekretarijatu za kulturu. Oni su dobili moj album i to je trebalo biti rutinsko pregledavanje kao što su to radili na tekućoj vrpci. Međutim, moja ploča je ostala mjesec dana kod njih. Ja nisam znao razlog. I onda sam saznao. Oni su dijelili na takve nepoćudne ploče i oznaku šunda - kao zapravo to je bio povećani porez na promet. Ta ploča je u startu koštala jedno 30 posto više nego ostale", kazao je.
Poznat je primjer kada je izlazak ploče Bijelog dugmeta na tržište kasnio jer verzije omota nisu zadovoljavale standarde komisije, a iz Jugotona su priznali da ih je bilo strah dodatnog oporezivanja Republičke komisije za šund.
Danas, u poplavi raznoraznih žanrova, raznih kombinacija žanrova i kada se poremetila nit i ukusa i onoga što se smatra prihvatljivim, potez pojedinih lokalnih zvaničnika iz Hrvatske djeluju rigorozno.
To posebno dolazi do izražaja kada se na primjer u Zagrebačkoj Areni održavaju koncerti raznoraznih folkera, kao uostalom i u BiH, ali u svim bivšim jugoslavenskim republikama.
