Prije 15 godina otišao je Adi Lukovac: Kako pamtimo velikog muzičkog genija
Amiru Lukovac Bandu kontaktirali smo putem telefona i bez premišljanja je pristala na razgovor o pokojnom suprugu: "Drago mi je da se javljate", rekla je, "Posebno sam sretna što se o Adiju i dalje piše, što se njegovi prijatelji, obožavatelji i kolege i dalje sjećaju njegovih djela. Na taj način on i njegova muzika nastavljaju živjeti".
O Adiju govori s mnogo ljubavi i topline u glasu. "Znate li da je prvu gitaru dobio kada je imao samo šest godina?", pita nas, "Oduvijek je znao da se želi baviti muzikom. Sve što je znao o njoj naučio je sam, bez ičije pomoći. Njegovo muzičko stvaralaštvo je dokaz da ukoliko postoje ogromna želja, volja i talent - nijedan cilj nije neostvariv”.
Za vrijeme svoje muzičke karijere sarađivao je s velikim brojem umjetnika, među kojima se posebno ističe ime Dine Merlina, s kojim je radio na albumu "Sredinom". Amira kroz razgovor isprepliće priču o momentu kada je nastala istoimena pjesma.
"Adi je svirao sam u studiju, a Merlin je ušao i s oduševljenjem pitao: ‘Šta je to tako dobro? Odlično zvuči! Daj mi note’. Adi mu je zatim odgovorio da nema note, svira 'iz glave i po osjećaju'. Ljudima je to neshvatljivo…", uz osmijeh se prisjeća.
O svoj raskoši Adijevog talenta najviše govori činjenica da su njegove pjesme aktuelne i popularne među svim generacijama i danas, 15 godina kasnije. Napustio nas je na isti datum kad i Davorin Popović i, simbolično, obojica su vrlo prisutni u našoj svakodnevnici i sjećamo ih se mnogo češće nego samo 18. juna.
"Imao sam sreću da ga poznajem, radio je muziku za film 'Remake'. Postali smo prijatelji kroz posao. Nikada neću zaboraviti naše razgovore o umjetnosti. Na današnji dan uvijek osjetim veliku prazninu, ali se spojim s Adijem preko njegove muzike koju nam je ostavio", napisao je bh. reditelj Dino Mustafić danas.
Osvrćući se na Dinine riječi, razgovor s Amirom zaključujemo u vrlo emotivnom tonu. Govori nam kako je svako prisjećanje na Adija puni srećom i ponosom jer je imala priliku biti dio njegovog života: "Sigurna sam da je još mnogo toga imao da ponudi i ostavi ovom svijetu. Beskrajno i zauvijek sam tužna što je našeg sina i mene prerano napustio. Zauvijek sam ponosna što sam bila dio njegove priče, ali i na sve što je u svom kratkom životu postigao".
Adiju smo dužni još mnogo redova i, baš kao što bi vam mnogi koji su pisali o njemu rekli, u nastajanju ovog teksta nije bilo jednostavno utvrditi gdje i čim početi, a ni kako završiti - jer mnogo je sagovornika i previše toga što bi se o njemu moglo napisati.
No, ono što je sigurno jeste da je važno podsjećati, kako na Adija i Davorina, tako i na sve one koji su obogatili našu muziku i umjetnost. Jer smo sretni i ponosni što smo ih imali i jer je to najmanje što im možemo dati zauzvrat.
