Sarajka s američkom adresom napisala jednu od najemotivnijih knjiga o opsadi rodnog grada
Knjiga "The Siege of Sarajevo" satkana je iz dvije priče: Prva je prava ratna, sarajevska, ispričana kroz pisma Sanjine porodice i prijatelja koja je dobijala u ratu, a druga paralelna s njom je Sanjina priča iz njenog imigrantskog života u Americi.
Prije desetak godina, kada su njene kćerke još uvijek pohađale osnovnu školu i nisu znale mnogo o agresiji na BiH, Sanja im je počela čitati pisma svojih roditelja koja su joj slali u toku opsade u Sarajevu.
"Što sam više čitala, to je bilo više nevjerice i pitanja, zbog toga sam odlučila zbog njih, ali i djece naših bosanskih prijatelja koja su rasuta svugdje po svijetu napraviti zbirku svih pisama koje sam imala. Smatrala sam da je najbolji način da nauče šta se dešavalo u Sarajevu kroz riječi ljudi koji su sve to proživjeli. Nakon što sam prevela pisma na engleski jezik počela sam dodavati priče iz svog života u Americi kako bih stvorila jednu literarnu cjelinu", kaže nam na početku razgovora autorica knjige Sanja Kulenović.
Ove godine promocija i u Sarajevu
I tako malo po malo, nakon deset godina nastala je knjiga. Jedan autentičan i emotivan dokument o opsadi Sarajeva, ispričan jednostavnim jezikom običnih ljudi bez obzira na geopolitičke i historijske aspekte opsade. U njenoj knjizi postoje samo dvije strane, s jedne strane su Sarajlije i njihov život pod opsadom, borba i istrajnost i s druge strane agresor.
Reakcije čitalaca su raznolike. Dosta Sanjinih prijatelja koji su preživjeli opsadu u Sarajevu, jasno, s teškoćom su pročitali knjigu, a mnogi od njih nisu ni mogli knjigu pročitati do kraja. Drugi su je pak pročitali "u dahu".
"Izuzetno mi je drago što su knjigu pročitali i za nju napisali recenzije ljudi koji su veliki prijatelji našeg grada i poznavaoci njegove historije kao što su Robert Donia, autor knjige 'Sarajevo: A Biography' i Roy Gutman, autor knjige 'A Witness to Genocide' te John Zaritsky, dobitnik Oscara iz oblasti dokumentarnog filma", kazala je.
"Knjiga je trenutno u procesu prevođenja na naš jezik, a izdavač iz Amerike je u dogovorima s izdavačkom kućom University Press u Sarajevu, gdje će knjiga izaći u ediciji posebnih izdanja, kao historijski vrijedan materijal. Nadam se da ćemo do kraja 2020. godine uspjeti završiti većinu posla pa se nadam da ću nakon toga organizirati i promociju", rekla nam je.
Život u Sjedninjenim Američkim Državama
Sanja nam je kazala da iako je Sarajka i Bosanka u duši, mora biti otvorena da prihvati novu sredinu ako već živi u njoj.
"Svoje običaje, jezik, tradiciju, svako može čuvati i održavati u okviru svoje porodice i prijatelja, ali se treba ponašati po pravilima društvene sredine u koju je došao. U Los Angelesu postoje kvartovi za koje nikada ne biste ni sanjali da su u Americi i gdje možete cijeli život provesti da ne naučite ni riječ engleskog jezika.
"Mislim da to nije ispravno ni dobro, ni za one koji su došli, a pogotovo ne za širu društvenu zajednicu", kazala je i dodala da su Sarajlije veoma mala imigrantska grupa u Californiji, ali da su se svi dobro asimilirali u tamošnju kulturu.
Naglasila je da to ne znači da su zaboravili na svoje običaje, ko su, šta su i odakle su potekli.
"Mi jesmo otišli iz Sarajeva, ali kako se kaže, nije Sarajevo iz nas", rekla nam je Sanja.
No iako već decenijama živi u Sjedinjenim Američkim Državama, kaže kako joj nedostaje prisnost i bliskost s ljudima te jedinstvene odlike sarajevskog mentaliteta kojih tamo nažalost nema.
"Dok sam bila u Sarajevu, ljudi s kojima sam radila su bili i moji prijatelji, ovdje imam kolege s kojima progovorim tek nekoliko učtivih rečenica. Svoje prve komšije gotovo da i ne poznajem. Pazim pred kim ću ispričati neki vic iz bojazni kako će biti prihvaćen. Uvidjela sam da se niko na svijetu, osim nas Bosanaca, ne zna tako dobro šaliti na svoj račun. Od svih prijateljstava koja sam ovdje sklopila, najdraža i najiskrenija su ona sa Sarajlijama koji žive ovdje. To je vjerovatno najbolji dokaz koliko mi nedostaje Sarajevo", kazala je.
Sarajevu se uvijek vraća
Zbog toga svoj rodni grad posjećuje svakih šest mjeseci. Sanja nam kaže kako najviše vremena provodi s majkom i bratom, ali da ima i nekih svojih sitnih meraka bez kojih se ne vraća kući.
"Uvijek posjetim neka svoja mjesta. Udahnem jahorinski zrak, pojedem ćevape kod 'Želje' i šamponjezu u Palmi, a kada je jesen kupim fišek kestenja i sjednem na klupu u Velikom parku. Zastanem na Čeki i sjetim se Koga. Posjetim stare komšije i sastanem s prijateljicama iz gimnazije. U rano jutro odem po vruće perece i kifle. Sve su to neke male stvari bez kojih moja posjeta Sarajevu ne bi bila potpuna", rekla je.
Naglasila je da obje njene kćerke govore bosanski jezik te da je velika greška što ljudi ne govore maternji jezik s djecom koja su rođena u inozemstvu.
"Poznavanje jezika je samo po sebi bogatstvo duha, a ako se pri tome doda da je jezik jednog naroda njegovo kulturno i historijsko obilježje, sasvim je jasno zašto mi je to bilo važno. Osim toga, bilo mi je nezamislivo da moja djeca ne mogu komunicirati s našim porodicama zbog te barijere. Moje kćerke znaju mnogo o Sarajevu. Od vremena kada su bile male i provodile ljeta u Sarajevu kod naših roditelja, do danas, kada su odrasle djevojke, vidjele su toliko toga, poznaju i vole grad i smatraju ga svojim. Vraćaju mu se svake godine, kao prave Sarajke", rekla je Sanja na kraju našeg razgovora.
Alma Dautbegović-Voloder odlazi s TV ekrana i karijeru nastavlja u Energoinvestu
