Nele Karajlić o raspadu Jugoslavije: "Međunarodna zajednica je dovela do stravične satanizacije Srba"
"Ako je neki grad zaslužio raj, to je bilo Sarajevo. Grad smješten u kotlini rijeke Miljacke, opasane bosanskim brdima, na tački u kojoj se dotiču civilizacije, prelazeći jedna drugoj u zaleđe (ofsajd), imao je istorijski zadatak da prigrli sve, uglavnom sukobljene, monoteističke religije koje su se iznjedrile na njegovoj kaldrmi, a da, istovremeno, među njima izgradi tananu i delikatnu ravnotežu koja bi ih držala u kakvom takvom skladu i miru. Tako je, pred Sarajevom, stajala nemoguća misija", napisao je za RTS.
Dodao je da je kao nagrada za viševjekovni trud, prije tačno četrdeset godina, početkom februara Orwellove 1984. godine, u Sarajevo stigao raj.
"Ime mu je bilo XIV Zimske olimpijske igre i bio je oročen na dvije sedmice. Ni dana manje ni dana više!", također je napisao. Dalje se prisjetio kako je izgledala organizacija te nabrojao uspjehe sportista, anegdote itd.
"Olimpijske igre u Sarajevu završile su se 19. februara 1984. 'Noć pred gašenje olimpijskoga plamena, strašni dernek pravili smo Mufa, Kiki i ja.' Tog trenutka, onaj voz o kome sam zborio na početku mojih sjećanja, krenuo je, po redu vožnje, u pravcu Pakla. Do svoje krajnje destinacije imao je pet stanica", između ostalog je napisao.
Kao prvu stanicu na tom putovanju navodu aferu Agrokomerc koja se dogodila 1987. godine.
"Taj nesretni skandal sa mjenicama bez pokrića protresao je ne samo ekonomski vrh Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i njegovog lidera Fikreta Abdića, već je stresao sa vrha vlasti i do tada nedodirljivu komunističku oligarhiju na čelu sa porodicom Pozderac, što je u potpunosti poljuljalo ugled komunističke partije i njihov kredibilitet u narodu. Ako je nekome za utjehu, Bosna i Hercegovina je prvo mjesto u kome je pao komunizam! Sve ono što se dalje dešavalo u Sovjetskom Savezu i istočnoj Evropi bio je samo dalji razvoj epidemije. Ono što je za koronu bio Vuhan, to je za komunizam bila Bosna", naveo je.
Smatra da je druga stanica bila dolazak Slobodana Miloševića na veliku političku scenu 1987.
"On je, poput Pana sa frulom, okupio oko sebe Srbe koji su osjetili da je došlo vrijeme da se stvari stave na svoje mjesto i da onakva Jugoslavija u kojoj su živjeli, a koja je stvorena uglavnom njihovom krvlju, nije bila pravedna prema najbrojnijem narodu. Njegova je pojava podsjetila sve ostale narode i njihovu političku elitu na neophodnost mobilizacije u odbrani od velikosrpskog nacionalizma i hegemonizma, po cijenu izlaska iz Jugoslavije. Pravni osnov za takav jedan riskantan potez, put do otcjepljenja, nalazili su u Ustavu iz 1974, koji im je u amanet ostavila prethodna garnitura komunista", napisao je.
Misli da je treća stanica pad Berlinskog zida i definitivna propast komunizma i Varšavskog pakta. Ovi događaju su se odvili 1989.
"Ujedinjena Njemačka se, nakon skidanja okova, u koje su je stavili saveznici poslije Drugog svjetskog rata, osjetila dovoljno jakom, ljutom i osvetoljubivom da je htjela da u što kraćem vremenskom periodu pokaže 'ko je gazda u kući', a Jugoslavija joj se namjestila kao idealna prilika za to. Sjedinjene Države, koje, tobože, tada još uvijek nisu bile zainteresovane za ono što se danas zove Zapadni Balkan, čekale su iz prikrajka šta će Nijemci da učine umjesto njih. Podrška separatističkim republikama iz puke retorike veoma brzo se pretvorila u aktivnu pomoć, u novcu, oružju i medijima", naveo je.
Kao četvrtu stanicu je naveo prve demokratske izbore u svakoj od republika napukle zemlje 1990. godine.
"Rezultati na tim izborima garantovali su da je vozu koji vozi u Pakao upaljeno zeleno svjetlo. Svaka od potencijalno zaraćenih strana dobila je izbore u svome ataru, a time i legitimitet za svaku vrstu djelovanja. Pa i vojnog. U Bosni i Hercegovini, ključnoj republici za opstanak Jugoslavije, vlast se koaliciono konstituisala iz tri djela. Logično, čekao se trenutak kad će da se koalicioni partneri uhvate za gušu", smatra.
Dalje navodi kako je peta stanica bila "svesrdna pomoć 'međunarodne zajednice' da se do pakla što brže i efikasnije dođe - 1991. godine."
"Od priznanja novonastalih država bez ispunjavanja osnovih uslova za njihovo funkcionisanje, preko podrške i naoružavanja svih onih koji glođu posljednje ostatke tijela velike zemlje, do stravične satanizacije Srba poslije koje je svako na Zapadu mogao samo da pomisli kako se u tom narodu djeca rađaju sa nožem u rukama", napisao je.
Također je naveo da je "posljednji doprinos ulasku voza u pakao dao tadašnji američki ambasador u SFRJ, koji je nagovorio jednog od potpisnika Lisabonskog sporazuma, zadnje nade da će se voz zaustaviti prije nego što uđe u stanicu, da sporazum proglasi ništavnim, a da će za uzvrat dobiti Sjedinjene Države kao krucijalnog saveznika".
"Mangupski, nema šta! Kao da je on iz Sarajeva, a ne potpisnik sporazuma. Sličan scenario vidjeli smo tridesetak godina kasnije u Ukrajini, samo što njihovom predsjedniku pomoć nije obećao američki ambasador, već britanski premijer. Za pretpostaviti je da su obje te 'garancije' izgovorene na engleskom jeziku. Četvrtog aprila devedeset druge, u kasnim noćnim satima, voz je ušao u stanicu Pakao", zaključio je Karajlić.
