Sanja Lopar, prva žena u Evropi koja proizvodi cigare: Imaju aromu Trebevića i kafe s Baščaršije
"Cigarama sam se počela baviti 2007. godine. Kada kažem baviti, mislim na to da sam suprugu i sebi htjela napraviti cigaru, tj. da to zajednički iznesemo. Do tada nikako nismo bili zadovoljni cigarama koje smo pušili, tačnije s njihovim trećim dijelom u kojem se okus degradirao. Primijetili smo da neki veliki brendovi povremeno prave limitirane edicije, čije se cigare jako lijepo mogu 'iznijeti' do zadnjeg milimetra, ali su, finansijski gledano, bile veoma skupe. Tako je mene zainteresovalo jesam li sposobna napraviti to nešto što smo tražili u cigari i gustativno je iskoristiti do njenog zadnjeg milimetra. Tako sam se upustila u tu pomalo ludu avanturu", rekla je.
Dodala je da su išli samo srcem kako bi sebi napravili cigaru u kojoj će uživati. Nisu razmišljali u materijalnom pravcu.
"To se sve nekako posložilo. Dvije godine smo radili na prvoj cigari, koju smo nazvali Sarajevo. Bazirali smo je na okusima koji su nas podsjećali na naš grad. Ona sadrži sve te fine šumske arome Trebevića, pržene kafe s Baščaršije… Ima jako izražene zemljane note. Do tada ni muž ni ja nismo bili zadovoljni onim što smo godinama degustirali", navela je.
Mnogi smatraju da je ovakva vrsta posla rezervisana za muškarce. Sanjina namjera nije bila da se takmiči s njima niti joj je bio cilj da se bilo kome dokaže.
"Nisam ni znala da sam prva žena u Evropi koja je napravila cigaru. Tu informaciju sam dobila od jednog cigar žurnala. Nisam znala koliki je to proces dobiti ovakvu cigaru. Veći mi je bio izazov kako to odraditi u tehnološkom smislu. Nisam bila ponukana izazovom da muškarcima pokažem šta je jedna žena sposobna uraditi. Kada sam to uspjela da iznesem, dobila sam dodatne reference. Dobre somelijerske ocjene su mi podignule ego. Osim što sam napravila cigaru, prva sam Evropljanka koja je kreirala cigar brend. Svoju prvu cigaru sam brendirala četiri - pet godina nakon što je izašla iz fabrike. Nije mi bio izazov da se dokažem, ali tim gestom sam se nametnula kao žena koja se pojavila u svijetu muškaraca i malo im pomrsila konce", ispričala je.
Njena kolekcija cigara sadrži šest linija: Toro, Robusto, Wide Churchill, Corona, Petite Corona i Torpedo. Prije dvije godine, odnosno tokom pandemije, izbacila je posljednju. Objasnila nam je zašto joj je odlučila dati naziv Torpedo.
"Kako živim u Istri, tj. na relaciji između Ženeve i Pule, željela sam ovom regionu posvetiti cigaru, baš kao što sam je posvetila i svom Sarajevu. Kvarner i Istra su kao brat i sestra. Oblikom sam uvela Kvarner zato što je prvi torpedo na svijetu napravljen u Rijeci. Aromatski sam je više bazirala na Istru, tj. na njene zemljane note. Na šestoj cigari sam radila otprilike dvije godine i to bez ijednog testera. Više sam bila na telefonskoj liniji s blenderom (osobom koja miješa sastojke za cigare). Koliko sam ga 'maltretirala' u prošlosti, znao je tačno šta tražim s posljednjom. Poslao mi je seriju Torpedo cigara bez ijednog prethodnog testera i to je bio pun pogodak. Vrlo sam zadovoljna onim što sam postigla", kazala je.
Prilikom proizvodnje ima vrlo stroge kriterije. S obzirom na to da radi ekstra limitirane serije, moraju se ispoštovati. Kvalitetu cigare uslovljava broj fermentacija listova duhana.
"Fermentacijom se postiže čišćenje svih nečistoća iz duhana, kao što su šećer, nikotin, katran… Dakle, svega onoga što je negativno u duhanu. Radim najmanje četiri fermentacije. Za jednu je potrebno godinu i po dana. Dakle, obrada duhana traje dugo prije nego što se cigara napravi. Moja posljednja ekstra limitirana serija je prošla šest fermentacija. Sve je to tehnički vrlo zahtjevno, ali sam neprikosnovena po pitanju toga šta namećem kao obavezu kako bi moja cigara bila onakva kakvu sam je ja prvobitno željela", objasnila je.
U početku njeni proizvodi nisu bili namijenjeni tržištu. Suprug i ona to uopće nisu imali na umu zato što su ih prve četiri godine prozivodili samo za vlastite potrebe. Tvrdi da nikada ne bi napravila cigaru da je razmišljala u komercijalnom pravcu.
"Pravili smo je sebi pa smo se igrali. Bilo nam je važno zadovoljiti vlastite kriterije. Nije nam bilo bitno mišljenje drugih ljudi zato što smo mi bili zadovoljni. Svaka cigara ima svoj potpis, drugačiju boju ringa, drugi presjek aroma… Ne smrde, odnosno nemaju težak miris kao što kubanke inače imaju", rekla je.
Najjeftinija cigara iz proizvodnje Cigares Lopar International košta 20 eura po komadu, a najskuplja je 22 eura ukoliko se odlučite kupiti kod nje kao proizvođača.
"Međutim, kada je npr. kupujete u Švicarskoj u nekom Caviar Houseu, ona će vas koštati 100 švicarskih franaka zato što je ova zemlja liberalno tržište po pitanju formiranja cijena. Plasiram svoje cigare isključivo na mjesta u kojima želim da one bude prisutne. Nisam u svim cigar shopovima. Velika prodaja me ne interesuje, ne radim velike serije. Ovo je prije svega naš veliki hobi", navela je.
Sanjin sin Saša imao je osam godina kada je 1992. godine, tokom opsade Sarajeva, teško ranjen. U bolnici mu nije mogla biti pružena pomoć zato što nije bilo struje niti vode. Sanja ga je uz pomoć televizijske mreže ABC i WTN-a uspjela iz tri mjeseca zatvorenog sarajevskog aerodroma prebaciti u Zagreb pa u Ženevu.
"Bili smo jako razočarani funkcionisanjem UNPROFOR-a i UNICEF-a iz razloga što UNICEF nije iskoristio avion za koji sam se izborila i u njega stavio i drugu, barem najteže ranjenu djecu, koja su bezuspješno čekala evakuaciju. Bili su isljučivi da samo moje dijete i ja možemo ući u taj avion. Na letu smo bili samo doktor Jaganjac, moje dijete i ja. To je za mene strašno. Imali smo potpuno drugačiju sliku o UNICEF-u. Vjerujte mi, i 30 godina poslije živimo s velikim teretom što nismo mogli utjecati na to da se i druga djeca povezu s nama jer je bilo puno slobodnog mjesta", ispričala je.
Sanjina životna priča je pretočena u dokumentarac pod nazivom "Imam pravo na sebe". Na njemu su radili Bojan Hadžiabdić, Zoran Kubura i ekipa BHT1. Naravno, ovo kinematografsko djelo Sanji predstavlja veliku čast.
"Sabina Zečević je producentica koja je danonoćno pregledala materijal. Uradila je kolosalan posao. Ovim smo filmom željeli poručiti svim ljudima, i ženama i muškarcima, da nemoguće ne postoji. Samo za smrt ne možemo reći da je nemoguća. Treba se boriti i biti istrajan. Kada se čini da su nam sva vrata zatvorena, trebamo znati da smo u stanju otvoriti ih. Samo se treba dobro posložiti i tražiti sve mogućnosti. To je upravo poruka filma", kazala je na kraju našeg razgovora.
