Vjeko Kramer: Od vjerskog fanatika odbranila me pokrivena žena, i danas mi je žao zbog mojih predrasuda
Njegove emisije "Lonci i poklopci" i "Domaće je domaće" upoznale su gledateljstvo s brojnim tradicionalnim receptima i prelijepim krajevima BiH. Ovaj rođeni Travničanin živio je u Osijeku, Sarajevu, Zagrebu, a u zadnje vrijeme skrasio se u Batini, malom naselju u Slavoniji gdje se zajedno s partnerom Josipom posvetio seoskom načinu života, uzgajanju voća, povrća i domaćih životinja.
Kontaktirali smo Vjeku te s njim porazgovarali o brojnim temama, novom životu i budućim planovima.
Šta se dogodilo pa ste odlučili zamijeniti život ispred kamera onim na selu i jeste li se ikada pokajali zbog te odluke?
Pa ne mogu reći da se desilo nešto "prelomno" i veliko, život na selu me je oduvijek privlačio iz više razloga. Onda sam skontao da ću napuniti 50 godina i da je sada krajnje vrijeme da počnem ostvarivati te neke ciljeve da se poslije ne bih kajao i pitao: "Zašto nisam?". Moram priznati da me u početku bilo strah i da sam si svaki dan postavljao pitanje jesam li pogriješio, ali sada kako vrijeme prolazi, postajem siguran da sam donio pravu odluku.
Je li Vam trebalo dugo da se priviknete na selo, rad u vrtu, brigu o životinjama?Najduže mi je trebalo da krenem u tu priču, a poslije te vuče inercija i obaveza jer kada već imaš te male piliće, guske, patke i ćurke u kutijama sa sijalicama moraš ih svako malo provjeriti, dati vodu, nahraniti jer će umrijeti ako ti ne obaviš kvočkin posao. Desilo mi se u početku par groznih situacija zbog neznanja, tipa da mislim kako bi te male guske i patke trebalo staviti u kadu da se okupaju pa je sve završilo sušenjem fenom i panikom jer su se ukočili od hladnoće... Ili kada sam pravio svoj prvi plast sijena koji mi još uvijek trune na livadi. Ali na greškama se uči i to je stvarno istina. Što se baš sela tiče ja sam od prvog dana imao osjećaj kao da sam na mjestu na kojem trebam biti, ali nisam siguran je l' se selo naviklo na mene.
Kako danas izgled vaš jedan prosječni radni dan? U kojim poslovima najviše uživate?
U odnosu na onaj prijašnji život puno se ranije dižem, prije izlaska sunca. Realno svaki dan gledam izlazak sunca i vježbam tibetance. Alarm na mobitelu me nije probudio skoro godinu dana i jako sam sretan zbog toga. Pijetlove čujem kroz san jer oni pjevaju već od 4 ujutro, ali oni su mi više znak da je sve u redu nego da se trebam buditi. Nakon kave oko 6-7, ovisno o godišnjem dobu, krećem s akcijom puštanja i hranjenja peradi. Guske i patke uglavnom noću nose jaja pa ih skupim, onda zečevi, onda koze, a svo vrijeme me prati mačka koja je došla uz kuću i divna je jutarnja drugarica.
Psi se bude kasnije, spavalice su. I onda idem u planirane veće akcije, od čišćenja šume, kosidbe, zidanja i gradnje. Sve to sa životinjama ponovim i predvečer. Kada padne mrak obavim stvari na kompu i idem spavati najkasnije u 22 sata. Najbolje mi je u svim poslovima što su smisleni i moraju se napraviti jer u gradskom životu dosta stvari možete odgađati i ne ovisi puno toga o tome hoćete li sada ili kasnije. Na selu jednostavno morate u određeno vrijeme napraviti određene stvari i moraju se završiti i to mi je super.
Kad ste zadnji put nešto napravili prvi put? Vjerujemo da na selu gotovo svaki dan naučite nešto novo i zanimljivo?
Super pitanje i ja sam na kraju dana kada legnem razmišljam što sam danas naučio. Neki dan sam sa susjedom pleo korpe od vrbe. Pa sam ih poslije i sadio jer smo skontali da ako obojica počnemo zajedno praviti korpe trebat ćemo još pruća.
Ojarila mi se koza neki dan i to je stvarno nevjerovatno iskustvo. Muža koze je isto nešto što sam naučio jer sam morao i sve sam sam skontao. Jarići su prvih dana mali i koza ima više mlijeka nego što mogu izdojiti i morao sam ju musti da ne dobije mastitis. Orezivanje voća i vinograda mi je isto novo iskustvo. Baštu učim uz sestru, mada se i ona uči, ali ipak zna više od mene. Guske su posebne ptice i nasađivanje na jaja nije isto kao kod kvočke i to sam odradio neki dan prvi put. Najtraumatičnije je definitivno klanje i u početku sam zvao susjede da mi pomognu jer me bilo strah da zbog neznanja ne produžim agoniju, ali i to se nauči, mada meni nije ništa manje traumatično. Samo sada sve pripremim ranije, sebe pripremim I odvojim taj dan samo za to i idemo dalje.Imate i Instagram profil, no niste pretjerano aktivni. Kako je odmak od televizijskog posla, ali i društvenih mreža utjecao na Vas?
Rekao bih pozitivno, mada sada kada bih stvarno mogao objavljivati zanimljive i korisne stvari više nemam vremena za to. Žao mi bude što nisam neke stvari podijelio, ali stvarno nemam vremena. Neki dan kada se Joda ojarila bio sam toliko sretan i htio sam snimak objaviti na Instagramu, ali sam u pravom smislu riječi osvijestio činjenicu da dijeljenjem tog snimka ja ne mogu podijeliti svoju sreću s vama. Bilo bi praktičnije pokrenuti Youtube kanal, ali to bi oduzimalo još više vremena. Jednostavno su mi se prioriteti potpuno promijenili.
Još 2012. godine ste se javno deklarirali kao gay osoba i tako ste zapravo postali prva poznata osoba u BiH koja je to i učinila. Kako je taj čin utjecao na Vaš privatni i poslovni život? Kako su reagirali Vaši bližnji?
Ma ništa se nije promijenilo, oni koji su me voljeli i dalje me vole, a oni koji nisu me i dalje ne vole. Koga to uopće realno i zanima? Najveći je problem što od tada skoro nitko od javnih osoba nije izašao iz ormara, ali to više govori o ovoj zemlji i ljudima i licemjerju i strahovima nego o meni i mojoj eventualnoj iskrenosti i hrabrosti. Mami nije bilo drago, tatu to uopće nije zainteresiralo, sestri je bilo zanimljivo jer je tada pobijedio Obama na američkim izborima, a ja sam dobio više prostora u toj novini nego on.
U jednom podcastu ste ispričali kako Vas je od ružnih komentara na račun vaše orijentacije obranila pokrivena žena. To je bio trenutak kojeg se i danas vrlo emotivno prisjećate. Šta se zapravo tada dogodilo?
Jedna u stvari jako lijepa situacija u kojoj me neki vjerski fanatik verbalno napao pred pokrivenom ženom koja je istupila između mene I njega, fizički se postavila da me zaštiti i njega verbalno "isprašila". Predivna situacija koja ruši predrasude i tabue i istina je da mi se i danas napune oči suzama kada se toga sjetim. Možda tu ima i mog srama zbog predrasude spram pokrivenih žena da su sklone osuđivanju nas koji smo drugačiji i slično. Ali i taj događaj, koliko god neugodno započeo, me na kraju obogatio.
Kolika Vam je pomoć i podrška Vaš partner Josip i je li njemu bilo teško da se privikne na sadašnji način života? Ko je zadužen za kuhanje?
Josip je apsolutni oslonac i moja desna ruka u svemu. Glas razuma i osvještenje kada me uhvate momenti da želim od svakog jajeta dobiti gusku. Potpuno sam postao ovisnik o nasađivanju jaja, ja samo čekam da netko prokvoca u dvorištu i već pravim gnijezda i guram guščija jaja, on je glas razuma koji me kontrolira. Nedavno mi je zabranio da udomim ponija. Onda se ja borim pa sam pristao da se riješimo zečeva, ali sam dobio paunove pa ih sada tražim, a on se nada da ću zaboraviti. I sve tako. Kuhanje je i dalje moj dio posla. Josip em ne voli, em ne zna kuhati, mada je majstor roštilja puno strpljiviji i bolji od mene. I naravno radi najbolje tosteve na svijetu. Super se brzo privikao i sada me jedino strah toga što više ne želi ići ni u Zagreb ni u Osijek ni u Budimpeštu jer mu je na selu potpuni zen, a ja ipak mislim da se moraš gibati jer inače možeš zaglaviti.Što bi ste voljeli ostvariti u idućih 10-ak godina i jeste li razmišljali o povratku pred kamere na puno radno vrijeme?
Meni je trenutno ovako najbolje. Mada, kako spomenuh, Josip apsolutno drži sve konce na farmi, pa ja mogu bezbrižno otići do Sarajeva i Zagreba odraditi poslove jer u oba grada i dalje radim. Što se televizije tiče imam najbolju producenticu na svijetu koja drži sve konce na ovoj strani, a u Zagrebu opet imam kolege koji mi pomažu na tom poslu. Realno ja nisam tip čovjeka od kojeg te zaboli glava, ako mogu pomognem, ali ne odmažem i takve sam poslovne i private odnose stvorio. Svima je drago što sam sretan i svi znaju da su dobro došli, a ja i dalje odrađujem sve kao i do sada, ali tek kada padne mrak i svi se moramo držati ranije dogovorenih rasporeda, ali na kraju to svima i odgovara. Mene više nitko ne zove kada je hitno, svi se rješavaju sami i onda me obavijeste. Bude smiješnih situacija kada me nazovu i počnu sa: "Kako si?" I ja onda pričam desilo se ovo, desilo se ono i dok dođemo do toga zašto su me zvali obično kažu :"Ma sve OK, ništa posebno…" I na kraju uvijek :"Blago tebi!"
Postoji li nešto da Vam posebno nedostaje kada govorimo o životu u BiH i Sarajevu?
Sada u Sarajevo dolazim svakih 2 mjeseca, kao i u Zagreb, tako smo isplanirali pa ne mogu reći da mi nešto posebno nedostaje, jer su mi se i Zagreb i Sarajevo pretvorili u mjesta gdje samo dođem raditi. Stvaraju mi jak osjećaj stresa, Zagreb više nego Sarajevo jer su gužve veće. I mislim da bolje vidim od drugih taj besmisao gradskog bivstvovanja i gužve i nervoze i neljubaznosti i dehumanizacije koja se dešava. Žalosno je u stvari kako su sve ove zemlje nastale raspadom Jugoslavije u stvari uništile seoski način života, rada i proizvodnje u korist uvozničkih lobija i samim tim premjestili veći broj ljudi u gradove koji jednostavno infrastrukturno nisu bili spremni za tolike ljude i na kraju su postali kaotični. Zdrav život je definitivno na selu.
