Intervju / Zoran Marinović, ratni reporter: U Siriji i Iraku je loše, ali pravi pakao je u Kongu
Njegov životni poziv odveo ga je u neke od najgorih dijelova svijeta, a strah i nelagodu prevazilazi željom da svojim fotografijama javnosti pokaže svijet kakav on zapravo jest, u njegovoj brutalnoj i "neušminkanoj" verziji.
Jedna od njegovih posljednjih priča jeste život kurdskih žena boraca, koje se na strani PKK bore protiv zloglasne Islamske države, što je privuklo veliku pažnju medija. Međutim, Zoran kaže kako ne želi da on bude fokus priča.
"Ako je autor veći od fotografije onda ona gubi smisao. Fotografija je ta koja treba da pripovijeda", rekao je naš sagovornik.
Kada ste se počeli baviti ratnim reporterstvom?
Sve je počelo prije nekih dvadesetak godina, u ratnom vihoru koji je tada hujao ovim prostorima. Čitao sam National Geographic, gledao te fotografije, a pritom se u meni probudila želja da se bavim nečim sličnim. Na početku karijere napravio sam nekoliko stvari koje su mediji prepoznali kao dobre i tako je sve počelo.
Ratno reporterstvo je, prema mišljenju mnogih, jedno od najopasnijih zanimanja uopće. Kako se pripremate prije puta i šta činite po pitanju svoje sigurnosti?
Uvijek ponavljam da je priprema najbitnija. Prije svakog putovanja pripremam se nekoliko sedmica. Pozivi i desetine mailova ljudima koji će vam omogućiti snimanje, koji će vas voditi na terenu, te najvažnija stvar - fikseri. Koliko god prikupili informacija o destinaciji na koju putujete, fikser ipak zna mnogo više. Također, uvijek se trudim da do svoje destinacije dođem legalnim putevima, uz novinarsku vizu.
Da li se dešava da fikseri izdaju novinare koji su ih angažovali?
Meni lično se nije dešavalo, ali takvih slučajeva apsolutno ima. Znalo se dešavati da fikser ili čak taksista novinara prodaju raznim grupama za manje od 500 dolara. Onda ga ta grupa proda drugoj grupi i tako dalje. Pazite, većina IDIL-ovih stranih talaca dospjeli su u šake militanata upravo na ovaj način - trgovinom.
Osim fiksera i dobre organzacije, šta je još potrebno imati. Pritom mislim na opremu?
Prema mom mišljenju, veoma je bitno imati dobar automobil, jer morate uvijek biti spremni na bijeg u slučaju opasnosti. Recimo, radio sam priču u selu koje je držao kurdski PKK. Na stotinu kilometara od vas nema nijednog objekta u koji biste se mogli skloniti ukoliko započne pucnjava ili granatiranje. Tada vam je automobil najbolje rješenje, uskočite u zadnji dio kamioneta i što brže pobjegnete što je moguće dalje.
Sirija i Irak su, prema mišljenju mnogih, najopasnija područja za novinare. Kakva su vaša iskustva sa ovih područja?
Jeste, novinari, a pogotovo strani, su živa meta u tim zemljama. Pazite, ti ljudi nemaju ništa lično protiv vas, ali vi ste za njih vrijedan propagandni materijal. Ubiju cijelo kurdsko selo i ništa. Ubiju jednog "zapadnog" novinara i cijeli svijet priča o tome. Vi ste za njih samo lik u narandžastom kombinezonu sniman u 4K rezoluciji. Oni koji ginu, ginu najčešće zbog neiskustva. Mladi od 19 godina, u želji da se dokažu svojim urednicima, kreću u avanturu potpuno nepripremljeni. Nepripremljenost ih vodi ka improvizaciji, a improvizacija do opasnih mjesta, na kojim nikako ne želiš biti. A kad dođeš na ta mjesta, malo je toga što možeš promijeniti.
Pomenuli ste kako mladi novinari srljaju u želji da se dokažu svojim urednicima. Kako to mislite?
Pa od novinara se traže što ekskluzivniji i što krvaviji sadržaji. Fotografski aparat i puščana cijev praktično se nalaze u istom nivou. Nikoga više ne zanimaju ruševine, traži se krv i akcija. Nedavno sam upoznao dvojicu mladih Francuza koji su za Vice radili kao ratni izvještači iz Iraka. Kada smo stigli u Sinjar, na ulicama su se nalazila mnoga tijela. Bila su okružena muhama i crvima. Tada sam čuo da je urednik jednom od njih rekao kako ne žele nikakva tijela, žele krv! Granice su pomjerene do krajnosti, a novinarski honorari sve niži. Savremena tehnologija dovela je do toga da fotografija iz Aleppa vrijedi tek nekih 25 dolara. Kada sam ja počinjao to nije bilo tako.
Da lima ijedan pozitivan akter u ratovima u Siriji ili Iraku? Nama koji to sve posmatramo na malim ekranima teško je stvoriti pravo mišljenje.
Teško je to odrediti. Recimo IDIL ima više od 25 hiljada boraca. Takvo nešto ne možete postići bez podrške stanovništva, dakle, oni su pozitivni u njihovim očima. Slična je situacija i sa kurdskim PKK. Zapadni mediji ih predstavljaju kao heroje i jedinu sekularnu frakciju koja ratuje u ovom dijelu svijeta, a svi znamo da ih Turci smatraju teroristima. U ratu nema ništa da je crno ili bijelo.
Osim Sirije i Iraka, dugo vremena ste proveli i u Kongu, zemlji koju mediji najčešće zanemaruju.
Mislim da je Kongo najveća tragedija našeg stoljeća. Mnogi ne znaju da je tamo najveća UN-ova baza na svijetu, a od 1996. godine poginulo je blizu 5,5 miliona ljudi, uglavnom civila. Ovdje se više ne zna ni ko s kim ratuje, a sve zbog prirodnih bogatstava koja ova zemlja posjeduje. To je, prema mom mišljenju, najbogatija zemlja na svijetu, posjeduje rude, minerale i vodu. Međutim, to bogatstvo jeste i njeno najveće prokletstvo.
Zašto mislite da je bogatstvo Konga ujedno i njegovo prokletstvo?
Vidite, Kongo je zemlja sa najviše koltana na svijetu. Naime, koltan je jedna od najbitnijih komponenti za mikročipove i druge elektronske uređaje. Ovdje se praktično vode bitke za resurse. Velikim korporacijama koje koriste koltan i nije u interesu da javnost zna šta se ovdje događa. Bliskoistočna područja su daleko eksponiranija, a pravi pakao je u Kongu. Kada kupite jedan smartphone ili neki drugi uređaj, znajte da ste kupili i desetak metaka nekom od pobunjenih generala.
Šta je na vas ostavilo najviše traga tokom vašeg boravka u toj zemlji?
Tu se slabo šta dešava što ne ostavi traga na vama. Sirija i Irak imaju dosta obrazovanog stanovništva, dok su decenije ratovanja dovele do toga da Kongo nije te sreće. Recimo, imate slučajeve spaljivanja djevojčica i djevojaka optuženih za vještičarenje. U biti, to je prirodna selekcija nastala nedostatkom osnovnih resursa. Tamo najviše pate oni najranjiviji, žene, djeca i starci. Također, boravio sam i zatvoru u Kongu. To je pravi pakao na zemlji. Unutar tog zatvora nalaze se članovi zloglasnih jedinica Interahamwe koje su počinile genocid u Ruandi. Dakle, ljudi koji su lično ubili hiljade ljudi. Ubiti 750.000 ljudi u stotinu dana je fizički posao. Eto, ko se nalazi u tom zatvoru. Također, u njemu se uopće ne nalaze čuvari. Oni kompleks čuvaju s vana, a unutra vlada "general" Diouf s kojim sam se imao priliku rukovati. Koje je najgore mjesto koje ste do sada posjetili?
Afrika je brutalna, a Kongo je definitivno šampion. To je zemlja velika kao cijela EU. Tamo možete biti ubijeni u pola bijelog dana, a da ne postoji nijedna služba da pita zbog čega se to desilo. Recimo, tamo su nam ubili prevodioca. Nas trojica smo sjedili za večerom kada je prevodilac htio zapaliti cigaretu. Niko od nas nije imao upaljač, pa je izašao vani da pita stražare. U trenutku dok mu je stražar pripaljivao cigaretu pala je bomba koja ih je ubila obojicu. U pomoć su im pritrčali UN-ovi vojnici, ali je tada eksplodirala i druga.
Za kraj, kako se nosite sa svim tim slikama i prizorima?
Pa, trudim se da moja savjest u svakom trenutku bude čista. Polazim od toga da to nisu moji ratovi, da se što manje miješam u to što se tamo dešava. Moj cilj jesu fotografije, priča i istina. To je jedino što me zanima. Najgori je problem kad sve završi. Vratiti se u standardnu životnu kolotečinu je najteži dio, naviknuti se na toplu vodu, mlijeko, struju, televiziju... To je definitivno najteže. Sad sam, po povratku, imao takvu situaciju: legnem u jedanaest sati navečer, probudim se u jedan. Podsvijest učini svoje, ne možeš ostati ravnodušan na bol i patnju. S druge strane, u Sinjaru sam u poluizgorjeloj zgradi, u vreći za spavanje i s čizmama na nogama spavao kao malo dijete, na manje od dva kilometra od položaja tzv. Islamske države.
Rad Zorana Marinovića možete pratiti na njegovoj Facebook stranici.
