Ovaj roman je meni učinio nešto što do sada nijedno umjetničko djelo nije. Damir je uspio da mi pokida sve ijednu kost, pa je ponovo sklopi, i u tom svom bolu da me nasmije, u toku čitanja romana. A kad sam ga pročitala, onda sam dolazila sebi bukvalno danima, svi moji temelji su pomjereni, sva čula uzdrmana. Šta znam, valjda što toliko diše Sarajevom svaka stranica. I bolom. I humorom. I nevjerovatnim prikazima smrti, spolnog odnosa... Uglavnom, Damir je... gigant veliki. Hvala ti.
i da, mnogo u ovakvim situacijama ima i do nas samih. recimo, idioti koji se parkiraju po trgu u obje faze, pa zbog njih ima 5000000 čunjeva, dok nađeš ulaz - izlaz... pa maltretiranje ljudi dok su na svom radnom mjestu, hajde ovo, kako nisi ono. pa kako to onda da ste svi klix mlatimudani a ne neki naučnici, spasioci ove učmale državice... ha?
živim između zgrade u kojoj je bio požar i vatrogasne brigate.
od trenutka eksplozije do trenutka kada su vatrogasci došli prošlo je minut i po, a sad što nisu fizički najspremniji... i što im je oprema od vaikada. i što su nam zgrade kakve jesu (ne zato jer su na alipašinu, nego jer su u bosni, prestanite da marginalizirate ap :D )... eh to je već drugi par cipela. ne kenjajte mnogo po ljudima, koji su za mene heroji.