Počelo NATO bombardovanje '99. Bošnjaci zvali mog komšiju da dođe u Nemačku - nije hteo živ. "Ako se tebi gine zbog zastava, ajde ti, pošalji nam decu barem, gledaćemo ih kao svoje." Ni to nije hteo komša. Onda su mu poslali kovertu sa parama - komša od tih para živeo dve godine. Pusti države, ostani čovek. Isplati se uvek.
Krenule barikade '92. i dvojica Bošnjaka odluče da ne idu u Sarajevo nego potovariše porodice u dva automobila i pravac - Beograd. Niko ih nije zaustavljao. Duže su tražili ulicu u Beogradu nego što su putovali do Beograda. Stigli su u stan kod mog komšije, prijatelja jednog od te dvojice. Kako je njih 12-oro živelo 6 meseci u 50 kvadrata - ne znam. Bošnjaci završili papire i otišli u Nemačku.
Ovaj je već opremio vilu u Dubaiju i apartman u Moskvi. Ili će ga stići srpsko pravosuđe, ili će nam se smejati u lice preko Instagrama. Kapiram da ga neće stići srpsko pravosuđe. Ća je pusta kara u mornara, ća hrabrost ne vreba u uhleba.
E, da si ti gledao Nemce i Engleze na Tajlandu - ne bi verovao svojim ušima i očima. Sistem od ljudi pravi lopove i poštenjačine. Ljudi kao ljudi - svugde su isti.
Svaka čast. Sve najbolje želim. Još je rano prognozirati - ali može biti vaskrsla Bosna. Neke tamo '90. ili '91. u nekoj beogradskoj kafani, legenda ne može da precizira da li u Užicu ili Zlatiborcu, svakako u reonu Autokomande, neki pijanac ustao sa stola i počeo da viče da je Bosna najgora i da Mirza Delibašić nema veze sa košarkom. Sa susednog stola ustao rmpalija, zakucao ovog za patos jednim direktom i bez reči se vratio za svoj sto. Beograd je oduvek voleo dobru košarku.