Allahu dragi, koliko sam samo puta pokušao otići iz Kozarca? Otvarajući knjigu sudbine pokušavao sam polahko koračati ka budućnosti što dalje od Čaršije. Sve je bilo uzalud, jer je neko davno napisao na jednom nišenu u Mutničkom haremu: “SVI PUTEVI NAŠI ZAVRŠAVAJU SE OVDJE”,i taj epitaf nas ko sudbina prati ma gdje otišli. U rijetkim trenutcima kad bi mi i uspjelo otići iz Kozarca negdje daleko, stajao bih sam u mraku nekog tuđeg grada,slušao neke nerazumljive riječi koje bi mi se poput ledenica zabijale u srce, slušao bih ledene šumove nekih tuđih rijeka i osjećao bih neku čudnu hladnoću koja bi me pritiskala do bola. Oči bi mi gubile sjaj. Osjećao bih se kao da sam sam u beskraju. Tada bih zatvarao oči i barem bi u mislim za trenutak pobjegao u Kozarac. U Kozarcu mi nikad nisu trebale uspomene, jer živim u svijetu koji volim. Živim u svojoj čaršiji, čaršiji u kojoj ima svega, ima ljubavi i mržnje, radosti i tuge, i sreće i bola . Uprkos svemu, moja Čaršija stoji uspravno i ponosno poput dobrih Bošnjana sa stećaka Bosanskih. Samo dragi Allah zna koliko je puta moja čaršija do sada morala braniti svoju čast kroz minule vjekove. Još uvijek kao nijemi svjedoci stoje šehidska mezarja i iz ovog i iz onog vakta, stoje ruševine Asker džamije, te mnoge ruševine popaljenih i opustošenih domova, stoje izmješane s tragičnim ljudskim sudbinama kao opomena da se ne ponovi da se nikad ne zaboravi. Ponekad mi se, rano u sabah, učini kao da Čaršija pjeva pjesmu kojom želi probuditi svoje bašće i sokake , kako bi se okupali prvom jutarnjom rosom. Kao da želi probuditi one koji su ovdje našli smiraj, probuditi one s nadom i one koji ne znaju da postoji sutra. Kako bi bilo dobro da se mogu zaboraviti komadići prošlosti koji ostaviše ružne ožiljke na njenoj ljepoti. Koliko sam se noći veselio sa tobom Čaršijo moja kad bi dočekivala noći pune zvijezda, pune sevdaha i pjesme, ali i plakao zbog noći punih plača i tuge. Žubor Starenice i moje Kuline u meni učvršćuje odluku da zauvijek ostanem ovdje, na mjestu gdje sam napravio prve korake, ukrao prvi poljubac. Da ostanem i učim od tebe, Čaršijo moja, koja, ko lavica, brineš o nama, čuvaš nas od onih koji htjedoše da nas i tebe više nema. Ali prevariše se, i mi, a i ti postojiš i smiješ se kao da želiš reći: Tu sam i uvijek ću biti, na raskršću kultura, puteva, tradicije. Hvala ti najveći mali grade na svijetu…. Ti nisi sam, imaš ljude koji žive u tebi , ljude koji su tugovali i plakali zbog pomisli da bi mogao nestati. Imaš i svoje šehide koji noću lutaju po bedemima tvojim čuvajući te dok spavaš. Sve što si stvorio nalazi se u tebi, sve dobro i loše. Postoji li išta ljepše nego kad se u akšam začuju ezani sa tvojih džamija, kad se popale kandilji i kada se svi skrase u svoje domove i kada se ulicama začuje miris kahve za iftar pripremljene. Imali išta na dunjaluku ljepše od dječije graja koja ti daje snagu i garanciju da živiš i da ćeš živjeti i dalje. Pjesnici pisaše i pjevaše o tebi, o tvojoj ljepoti. Pisaše o srcu tvom,pisaše o ljubavi tvojoj u njemu za svu djecu tvoju. Moja dova Allahu dž.š. je da dosegneš zvijezde i da nikada više, umjesto Starenice, ne poteče krv djece tvoje, jer znam da svaku svoju ranu teško preboliš. Čaršijo moja, čuvaj naše tajne, naše snove i nadu , jer si jedina koja može nositi breme prošlosti,a radovati se i veseliti budućnosti.