Postoji jedna djevojka koja je preživjela rat. Ali nažalost njen otac nije. Ubijen kada je ona imala svega dvije ili tri godine. Djevojka, tada mala nevina djevojčica ostaje sama sa svojom majkom u nekom tamo zabačenom i zaboravljenom seocetu. U takvim „za poželit“ uslovima završava školu i odlučuje se na veliki korak. Napušta topli dom i odlazi u veliki grad da studira, ispraćena jedino gorkom majčinom suzom. Dođe u veliki grad i nastavi svoju borbu. Pošteno kao i do sada, bez bilo čije potpore i pomoći, da bi prije nekoliko mjeseci ta borba dobila i nagradu. Djevojka bi pozvana od strane svjetskih glavešina, da dođe u tamo neki Kongres i da pokaže kako se i u Bosni može uspijeti, a da, što je još važnije, pokaže u kakvim uslovima, nametnutim od gore pomenutih glavešina, se mora koračati do uspjeha. Jer ono što je djevojka uradila i jeste uspjeh... Svaka sličnost sa Editinom pričom je slučajna..., a možda i nije. Bez obzira: „Edita, svaka ti čast kraljice“ :-)