Meni je jutros bilo ok proci pjeske od kuce do gradskog prevoza. Bljuzgavica za koju obujes polugumenu, nepropusnu obucu i opleti. Bus je naisao za 5 minuta, nije bila guzva, vozac mi vratio vise novca u kusuru, sto mu uredno vratih. Vidjeh izvaljen semafor, pada snijeg s drveca. Nikad nije zgodno kad padne na stabla s jos puno zelenog lisca.
Vec sedmicama meteorolozi najavljuju veliku promjenu vremena za srijedu 20.11., opisujuci to kao dan pun promjena kakav je i bio od toplog vedrog jutra, preko olujne kise do mecave. Ja danima prije sve sklonih s terase, ususkah svu imovinu vani. Sinoc kad me neko pitao za voznju uputih ih na gradski prevoz ili taksi. Imam nove zimske ali cemu bespotrebno izlagati sebe i druge riziku posebno jer znam kakvi su ostali oko mene na cesti.
Svi mi koji živimo u jednom dijelu, radimo u drugom a djecu razvozimo u škole daleko od mjesta stanovanja doprinosimo ovom haosu. I tako raznih kombinacija razvedenih, djece na sto strana, djece koju trpamo u sekcije i aktivnosti daleko od kuće. Večeras stigoh brže pješke kući od svih sredstava javnog prevoza ili ne daj Bože vlastitim automobilom.
Meni svi prijatelji doktori i medicinski radnici savjetuju da izbjegavam antibiotike kao đavo krst. Antibiotik samo u krajnjoj nužd. I medicinski radnici izbjegavaju.
Imaju. Imamo. Imaćemo. Ne znam o kojim vi to nevidljivim radnicima bulaznite. Većina trgovina već godinama kuburi s manjkom radnika. Incidentne situacije svakodnevnica. Kupci koji žive negdje u oblacima se iščuđavaju gdje su duhovi da im ažuriraju cijene, ubrzaju rad na kasama, usluže ih. E pa nema ljudi, podignite glavu s društvenih mreža pa ćete vidjeti gdje i s kim (ne)živite.
Ionako vam djeca previše vise po tržnim centrima i nenormalno previše jedu smeće i slatkiše. Slatki mali restart će vam svima dobro doći a možda i svi ne dobijete karcinom i razne autoimune bolesti prema kojima jurite kao da idete prema zlatnoj medalji u prestižnom sportu.