Ovaj prvi "pompejanski ljudski genom" gotovo je potpuni skup "genetskih uputa" žrtava, kodiranih u DNK izvađenoj iz njihovih kostiju. Drevni DNK bio je sačuvan u tijelima koja su bila zakopana u pepelu.
Dvije osobe su prvi put otkrivene 1933. godine, u onom što su arheolozi u Pompejima nazvali Casa del Fabbro, ili zanatlijina kuća. Poginuli su bili skupljeni u čošku trpezarije, gotovo se čini da su ručali u trenutku kada se erupcija dogodila 24. augusta 79. godine nove ere.
Prema riječima antropologinje Serene Viva sa Univerziteta u Salentu, osobe nisu pokušavale da pobjegnu kada je došlo do erupcije. Kao mogući razlog navela je zdravstveno stanje ovih osoba, prenosi BBC.
Dobra očuvanost kostiju i najmodernije tehnologije dale su naučnicima šansu da iz male količine materijala izvuku veliki broj informacija.
Genetska studija je otkrila kako su muške kosti u sebi imale DNK-a bakterije koja izaziva tuberkulozu, što sugeriše da je prije smrti ova osoba već imala tu bolest. Fragment kosti sa dijela lobanje omogućio je naučnicima da saznaju čitav genetski kod ove osobe.
Analiza je pokazala kao je dijelio "genetske markere", ili prepoznatljive referentne tačke u svom genetskom kodu, s drugim pojedincima koji su živjeli u Italiji u periodu Rimskog carsta. Osim toga, imao je i skupinu gena koja se obično nalazi u onima s otoka Sardinije, što sugeriše da je u to vrijeme na talijanskom poluotoku mogla postojati visoka razina genetske raznolikosti.
Erupcija Vezuva 24. augusta 79. godine nove ere, zakopala je ovaj grad i njegove stanovnike. U trenutku uništavanja u Pompejima je živjelo oko 20.000 stanovnika. Sada su Pompeji za arheologe i historičare prava riznica jer predstavljaju rimski grad zamrznut u jednom trenutku.
Zmajevi trenirali u Sarajevu, Barbarez ostao bez dvojice igrača za Nizozemsku
