Naime, ne treba zaboraviti da je Schiaparelli samo dio cjelokupne misije poznate kao Trace Gas Orbiter (TGO) u sklopu još većeg projekta ExoMars kojim upravljaju Evropska svemirska agencija i Roskosmos.
Sonda od 600 kilograma trebala je igrati ulogu demonstrativne prirode, tj. probe za buduće slijetanje evropsko-ruskih rovera na površinu Marsa. Dakako, Schiaparelli je na sebi imao jedanaest instrumenata koji su trebali obavljati funkciju sakupljanja podataka, ali samo u roku od maksimalno 8 marsovskih dana nakon čega bi se sonda ugasila.
Važniji dio misije koja je preplavila medijske naslovnice proteklih dana jeste satelit koji se uspješno zaustavio u orbiti Crvene planete i koji će, kako sada stvari stoje, uspješno započeti svoju dugotrajan i značajan zadatak.
Satelit se od sonde odvojio još 16. oktobra kada je započeo usporavanje prilikom prilaska Marsu. Brzina kojom je letjelica prišla Crvenoj planeti iznosi oko 21.000 kilometara na sat. Kontakt sa atmosferom je registrovan 19. oktobra nakon čega je usliejdio proces prilagodbe koji će trajati nekoliko mjeseci, a čiji je cilj spustiti satelit na oko 400 kilometara od površine odakle će sakupljati potrebne informacije.
Prve aktivnosti trebale bi se desiti 2017. kada će satelit početi sakupljati uzorke atmosfere čitajući količinu metana i drugih gasova u tragovima kako bi otkrili eventualnu biološku aktivnost ili kolokvijalno – znakove života.
Također, satelit će služiti kao komunikacijski most između Zemlje i budućih misija u sklopu projekta ExoMars, uključujući rover koji bi na Mars trebao biti lansiran 2020. godine.
