Otkako se koronavirus počeo širiti svijetom, naučili smo dosta o kilometraži koju će ljudi prijeći da bi stigli do rolne toaletnog papira, sredstva za dezinfekciju ruku ili maske za lice. Kako se broj potvrđenih slučajeva koronavirusa povećava, a države zabranjuju velika okupljanja ili kupovinu kako bi promovisale socijalno distanciranje, ove nesigurnosti pokreću takozvanu "paničnu kupovinu" koja prazni police u prodavnicama brže nego što se mogu popuniti.
Panična opskrba zalihama jedan je od načina na koji se ljudi suočavaju s neizvjesnošću oko epidemija još od 1918. godine tokom španske gripe - kada su ljudi u Baltimoreu opsjedali apoteke zbog svega što bi spriječilo gripu ili ublažilo njezine simptome - sve do epidemije SARS-a iz 2003. godine, piše National Geographic.
"Kad vidite ekstremne reakcije, to je zato što ljudi osjećaju da im je ugrožen opstanak i moraju učiniti nešto kako bi osjetili da imaju kontrolu", objašnjava Karestan Koenen, profesorica psihijatrijske epidemiologije iz T.H. Chan škole javnog zdravlja na Harvardu.
Ali šta tačno izaziva paniku - i kako se možemo smiriti u vrijeme visokog stresa kao što je pandemija? Ovisi o tome što se događa u različitim područjima našeg mozga.
Evolucija straha i panike
Ljudski opstanak ovisio je i o strahu i anksioznosti, koji su od nas zahtijevali reagovati čim naiđemo na prijetnju (pomislite: lav iza ugla), kao i da možemo razmotriti pretpostavljene prijetnje (gdje su lavovi večeras?)
Panika počinje kada pregovaranje u mozgu pođe po zlu. Koenen objašnjava da amigdala, emocionalni centar mozga, želi da se odmah izvučemo iz opasnosti - i ne mari kako ćemo izbjeći lava.
Ali frontalni korteks, koji određuje naše reakcije i ponašanje, insistira na tome da prvo razmislimo o situaciji s lavovima. Kada bismo mogli ponovo naići na lava i što učiniti u vezi s tim?
Ponekad nam anksioznost može smetati. Umjesto da "razgovara" direktno s dijelovima našeg mozga koji su dobri u planiranju i donošenju odluka, frontalni korteks se zbunjuje zbog svih unakrsnih "razgovora" između ostalih dijelova mozga koji razvijaju sve moguće scenarije u kojima bismo mogli postati večera lavu.
Panika se događa kada u cijeloj toj stvari dođe do kratkog spoja.
Dok naš frontalni korteks želi razmisliti o tome gdje bi lavovi mogli biti sutra navečer, naše amigdale su već pretjerano reagirale.
"Panika se događa kada onaj racionalniji dio našeg mozga (frontalni korteks) preplave emocije", kaže Koenen. Naš strah je toliko jak da amigdala preuzima kontrolu i pokreće adrenalin.
U određenim scenarijima, panika nas može spasiti. Kada smo u neposrednoj opasnosti od napada lava ili udarca automobila, najracionalniji odgovor može biti trčanje, borba ili mirovanje. Ne želimo da naš mozak provede previše vremena raspravljajući o tome.
Ali slijepo slušanje amigdale može imati ozbiljne nedostatke. U svom radu "Priroda i uvjeti panike" iz 1954. godine, Enrico Quarantelli, sociolog koji je proveo revolucionarno istraživanje o tome kako se ljudi ponašaju tijekom katastrofa, ispričao je priču o ženi koja je čula eksploziju i pobjegla iz kuće, misleći da ju je pogodila bomba. Tek kada je shvatila da se eksplozija dogodila preko puta ulice, sjetila se da je u kući ostavila bebu.
"Umjesto da bude antisocijalno, panika je nesocijalno ponašanje. Ova dezintegracija društvenih normi... ponekad rezultira rasturanjem najjačih veza primarne grupe", napisao je Quarantelli.
Panika nimalo ne pomaže kod dugoročnih prijetnji. Tada je ključno da frontalni korteks ostane pod kontrolom, upozoravajući nas na mogućnost prijetnje i ostavljajući nam vrijeme za procjenu rizika i izradu plana za djelovanje.
Kako neizvjesnost može pokrenuti paniku
Ali ako smo preplavljeni informacijama i porukama tokom ove pandemije, zašto neki ljudi nabavljaju toaletni papir i sredstva za čišćenje ruku, dok drugi odbacuju rizike i zatvaraju se u izolaciju?
Ljudi su očigledno loši u procjeni rizika uslijed neizvjesnosti - i često smo loši u tome na različite načine koji dovode do toga da precijenimo ili podcijenimo svoje lične rizike.
Sonia Bishop, izvanredna profesorica psihologije na kalifornijskom sveučilištu Berkeley koja istražuje kako anksioznost utječe na donošenje odluka, kaže da je to posebno tačno sada tokom pandemije koronavirusa. Nedosljedne poruke koje dobijamo od vlade, medija i organa javnog zdravlja - kao što su različite preporuke o socijalnom distanciranju - potiču anksioznost.
"Nismo navikli živjeti u situacijama u kojima se rapidno mijenjaju vjerovatnosti", kaže Bishop.
Panika i naše psihološke pristranosti
U idealnom slučaju, kaže Bishop, trebali bismo primijeniti pristup koji se zove učenje bez modela kako bismo procijenili svoj rizik u svjetlu neizvjesnosti. Ovaj pristup ima u osnovi pokušaj i greške: oslanjamo se na svoja osobna iskustva i postupno ažuriramo svoje procjene vjerovatnosti da se nešto dogodi, koliko bi bilo loše ako se to dogodi i koliko napora moramo uložiti da to spriječimo.
Kad nemaju model kako se nositi s prijetnjom, kaže Bishop, mnogi se okreću učenju temeljenom na modelu u okviru kojeg ili se pokušavamo prisjetiti primjera iz prošlosti ili simuliramo mogućnosti u budućnosti.
I tu kreće "pristranost predrasuda". Kada mnogo slušamo ili čitamo o nečemu - na primjer, o padu aviona o kojem je vjerovatno objavljeno mnogo vijesti - postaje lako zamisliti sebe u avionu koji se ruši i lako možemo precijeniti rizike letenja.
"Lako možemo simulirati taj scenarij, što dovodi do toga da ne procjenjujemo dobro njegovu vjerovatnost", kaže Bishop.
Slično tome, neki ljudi imaju predrasude prema optimizmu ili pesimizmu. Iako pesimisti ne mogu prestati sa strepnjom zamišljati sve potencijalne scenarije sudnjeg dana, optimisti imaju tendenciju vjerovati da se ništa loše neće dogoditi. Čak i ako pripadaju nekoj od ugroženih grupa, oni pronalaze način da to usklade sa svojim pogledom na svijet, uvjeravajući sebe da su previše zdravi da bi umrli od koronavirusa.
"To nam vraća određeni osjećaj kontrole", kaže Bishop.
Je li ikad dobar trenutak za paniku?
Iako sigurno postoje ljudi koji se ponašaju ekstremno, većina ljudi doživljava nešto drugo: akutnu anksioznost.
Neka količina anksioznosti može biti dobra u slučaju katastrofa. Strah može biti motivator, koji podiže našu budnost i nivo energije. Podsjeća nas da peremo ruke, obratimo pažnju na vijesti - i opskrbimo se osnovnim stvarima u prodavnicama.
Jennifer Horney, direktorica epidemiologije na Univerzitetu u Delawareu i stručnjakinja za javno zdravstvo, ističe da bi malo više panike moglo biti posebno korisno u mjestima poput SAD-a, čije stanovništvo historijski nije tako dobro kao ostale države u praćenju mjera zaštite javnog zdravlja kao što su izolacija i karantina.
"U tom smislu možda bi malo više panike moglo biti produktivno u smislu razumijevanja da naše ponašanje utječe na druge", kaže ona.
S druge strane, tjeskoba je užasna stvar od koje se dugoročno pati. Što smo anksiozniji, to je i teže spriječiti naš mozak da se prestane vrtjeti po spiralama panike. Studije su pokazale da kronični stres zapravo može smanjiti dijelove našeg mozga koji nam pomažu biti razumni, što može dodatno potaknuti paniku.
Bishop ističe da naša tijela zaista nisu stvorena živjeti s akutnim stresom i anksioznošću sedmicama i mjesecima. Iako nam mogu dati kratkotrajnu energiju, oni nas na kraju iscrpljuju i deprimiraju. To na kraju može imati ozbiljne implikacije na reakciju društva - ako ljudi previše "izgore" zbog socijalne distanciranosti mogli bi ponovo početi izlaziti prije nego što pandemija dostigne svoj vrhunac.
Panika i pandemijske intervencije
Horney, koja je trenirala timove za brzo reagovanje tokom pandemije H1N1 (svinjske gripe) 2009. godine, kaže da je smanjenje nesigurnosti ključno za osiguravanje naših intervencija.
Koronavirus nije potpuna nepoznanica, napominje ona. Zdravstveni službenici također znaju mnogo o koronavirusima iz rada sa SARS-om i MERS-om.
"Mnoge stvari koje se događaju su tipične mjere javnog zdravlja koje poduzimamo za kontrolu epidemije; to se jednostavno sada događa u mnogo većem obimu. Često zbog epidemija stavljamo u karantenu kruzere, ali to je obično zbog norovirusa ili sezonske gripe", kaže Horney.
