Hipoteze koje navode da je "sjeme života" moglo biti doneseno na Zemlju iz svemira dobile su potporu zahvaljujući novom istraživanju u kojem se navodi da je pet ključnih "sastojaka" potrebnih za formiranje DNK prisutno na asteroidima. Grupa naučnika je otkrila posljednja dva dijela DNK slagalice koja ranije nisu uočena ni na jednom uzorku meteorita.
DNK i RNK formiraju genetičku bazu svih poznatih živih bića na Zemlji, a sastoje se od pet ključnih informacijskih komponenti pod nazivom nukleobaze. Dosad su naučnici uspijevali pronaći tri od pet komponenti u različitim uzorcima meteorita dokazujući da su mogle doći na Zemlju iz svemira.
Sada je tim naučnika predvođen profesorom Yasuhirom Obom s Univerziteta Hokkaido u Japanu uspjeli identifivirati preostale dvije komponente koje su promakle istraživačima. U ovom slučaju su japanski i američki eksperti proučavali tri karbonska meteorita koja su pala u Australiju, SAD i Kanadu. Novootkrivene nukleobaze, citozin i timin, možda su ranije promakle istraživačima zbog svoje posebno delikatne strukture, što znači da su mogle biti degradirane zbog prirode prethodnih eksperimenata. Američka svemirska agencija NASA je pomogla u ovim otkrićima.
Prethodni eksperimenti su podrazumijevali stavljanje uzoraka meteorita u vruće tekućine te analizu rastvora.
Odin tim je koristio drugu "hladniju" metodu kako bi iz uzoraka "izvuka" delikatna jedinjenja, a rezultat je bio pronalazak dokaza o postojenju kompletnog seta nukleobaza koje su sastojak današnjeg života. Ti sastojci su mogli biti prisutnina Zemlji kada je nastao život.
Moderna evolucijska biologija sugerira da se hemijski elementi kombinuju kako bi na kraju formirali različite sekvence nukleinske kiseline, prekursora DNK i RNK. Međutim, prezican mehanizam kojim je naša planeta zasijana originalnim gradivnim blokovima potrebnim za nastanak života još uvijek je nejasan.
Također, ovo istraživanje nije definitivan dokaz da je život na Zemlju stigao iz s vemira. Druga hipoteza sugerira da je život nastaop u "prebiotskoj supi" na površini planete tokom Zemljinog "djetinjstva.
"Da je proizvodnja nukleobaza na Zemlji bila mnogo veća od utjecaja iz svemira, doprinos nastanka genetske funkcije i/ili samog života iz takvih vanzemaljskih nukleobaza ne bi mogao biti veliki", kazao je Oba.
Nukleobaze same po sebi nisu živi organizmi, nego organska hemijska jedinjenja koja se smatraju prekursorima života u obliku DNK. Bilo koje od ovih jedinjenja može nastati kao rezultat hemijskih reakcija koje se odvijaju na asteroidima na njihovom putovanju kroz svemir, pokazalo je novo istraživanje.
Međutim, novo otkriće omogućava naučnicima šire razumijevanje složenih hemijskih procesa u svemiru.
"Ovo predstavlja dodavanje novih dijelova slagalice, meteoriti sadrže šećere i baze. Uzbudljivo je vidjeti napredak u stvaranju osnovnih molekula biologije iz svemira", rekao je Jason Dworkin, koautor istraživanja.
Sada se naučnici suočavaju s nekim pitanjima o prekursorima života. Nukleobaze poznate kao "purini i pirimidini", u zavisnosti od njihove strukture izgledaju iznenađujuće ujednačene uprkos brojnim mjestima njihovog porijekla.
"Pitam se zašto purini i pirimidini ne pokazuju strukturnu raznolikost u ugljičnim meteoritima za razliku od drugih klasa organskih jedinjenja poput aminokiselina i ugljikovodika. S obzirom na to da se purini i pirimidini mogu sintetizirati u vanzemaljskim srediniama kao što je pokazalo naše istraživanje, očekivalo bi se da se u meteoritu pronađe široka razlolikost ovih organskih molekula", završio je Oba.
