Sunce koje nas grije u ugodno sunčano popodne zapravo je izgled naše zvijezde od prije oko osam minuta. Znatno dramatičniji primjer je galaksija Andromeda. Kada je pogledamo uz pomoć teleskopa, mi zapravo vidimo izgled Andromede od prije 2,5 miliona godina.
Ovo se dešava zbog brzine svjetlosti koja je konačna i koja iznosi oko 300.000 kilometara u sekundi. Zato i udaljenosti od dalekih objekata mjerimo pomoću svjetlosti, tj. na osnovu toga koliko joj je bilo potrebno da dođe do posmatrača.
Tako je Zemlja od Mjeseca udaljena oko jednu svjetlosnu sekundu, od Sunca osam svjetlosnih minuta, a od Andromete nevjerovatnih 2,5 miliona svjetlosnih godina.
Koristeći ovu ideju, a imajući u vidu da se Veliki prasak desio prije oko 13,7 milijardi godina, zar ne bismo trebali vidjeti trenutak nastanka svemira ukoliko se opremimo dovoljno osjetljivim teleskopima?
Ne.
Razlog je jednostavan, a polazi od činjenice da u prvim momentima nakon Velikog praska svjetlost jednostavno nije postojala. Fotoni su nastali tek nakon što su se slaba nuklearna sila i elektromagnetna sila razdvojile. Ipak, ni tada ne bismo ništa vidjeli jer je cijeli svemir bio izuzetno gust zbog čega novonastala svjetlost nije mogla slobodno putovati.
Od desete sekunde do 380 hiljada (ne miliona) godina nakon Velikog praska, svemirom vladaju fotoni, neutroni, protoni pa i formirani nukleusi budućih atoma.
Nakon tog perioda svemir je dostigao dovoljno nisku temperaturu kako bi se stvorili prvi elementi nakon čega je svjetlost po prvi put počela slobodno putovati. Bio je to trenutak kada je naš svemir postao providan, a to je i najraniji tren postojanja koji možemo posmatrati.
Prva svjetlost ima svoje ime - zove se pozadinska mikrotalasna radijacija i ona je nešto najstarije što možemo vidjeti zahvaljujući posebno osjetljivim instrumentima kao što su WMAP i Planckova letjelica.
