Može li iko stati na put dvometraškom Mikeu Tysonu današnjice?
Muhammad Ali je bio najracionalniji bokser koji je na najbolji način znao sakriti svoje slabosti i napasti protivnika tamo gdje je najranjiviji. Joe Fraiser je imao najjači udarac ikada. Srce Georgea Foremana je bilo veliko kao Mount Everest.
Zajedničko za sva tri legendarna boksera bilo je što su redom osvajali Olimpijske igre od 1960. do 1968. godine. I onda se nakon duže pauze pojavio momak "sa ulice", bez bokserskog pedigrea. Nanizao je 19 pobjeda zaredom nokautom za perfektan učinak. Priču o Mikeu Tysonu sigurno svi znaju. On je bio junak svih običnih ljudi, životinja puštena sa lanca. Dok nije došao do ogromnog novca i boks sveo na hobi.
I dok se Tyson vraćao u ring nakon izlaska iz zatvora, Vladimir Kličko je 1996. godine u Atlanti osvojio olimpijsko zlato. I dok su se Mike Tyson, Evander Holyfield i Lennox Lewis borili za titulu najboljeg na svijetu (bila je to neravnopravna borba u kojoj je na kraju najbolje prošao ovaj posljednji), svoj put ka zvijezdama krčio je Kličko.
Ne želim ulaziti u kvalitetu boraca s kojima se Ukrajinac borio, ali činjenica je da je čovjek nakon Atalante za samo godinu i tri mjeseca imao skor 16-0. U 17. meču je uzeo titulu najboljeg u WBC verziji. Ukoliko ga niste gledali kako se tada borio, obavezno pogledajte. Vladimir je bio veoma atraktivan bokser koji se vodio tysonovskim principom "do treće runde ćeš mirisati pod". Nažalost, posljednji put kada je Kličko tako boksovao bilo je 1998. godine. Kada mu je prosječni Ross Puritty opalio šamarčinu pobijedivši ga u Kijevu i oduzeo mu WBC titulu, Kličko je naglo promijenio svoj stil borbe.
Kličko je 1999. godine ubio boks
Postao je dosadan, predvidljiv, a samim tim i boksu je popularnost drastično opala. MMA je bio u naletu i, iskreno, kome se gledalo Kličkovo "milovanje" i izbjegavanje kontakta petnaestak minuta kada su se, recimo, u toliko isto minuta Fedor Emelianenko i Minotaur borili do zadnje kapi krvi i znoja?
Kličkova vladavina teškom kategorijom trajala je 12 godina dok mu Tyson Fury nije očitao boksersku lekciju i otvorio mu oči (bolje rečeno - zatvorio). Pokazao mu je gdje je Vladimir svojim stilom srozao boks. Na nikad niže grane.
Možda u životu niste pročitali duži uvod, ali sve to je bitno za junaka naše priče. U Londonu 2012. godine u ringu se pojavio Anthony Joshua. Do olimpijskog zlata tada 22-godišnji Joshua je došao kroz četiri borbe u kojima je slavio veoma malom razlikom. Taj put do zlata, posebno finale sa olimpijskim prvakom iz Pekinga Robertom Cammarelleom i danas se smatra apsolutno nezasluženim i poklonjenim zbog toga što su Olimpijske igre održavane u Londonu.
Joshui to nije smetalo. Tačnije, ignorisao je sve to. Ujedno, to mu je dalo samo vjetar u leđa da ode u profesionalce i pokaže koliko stvarno vrijedi.
Amaterski boks i profesionalni boks su dva totalno različita svijeta. Joshua je od prvog dana znao da je njegova budućnost u profesionalnom boksu, za razliku od Cammarellea koji je obilježio amaterski boks ovog stoljeća.
18 vreća za udaranje
Redom su padali Leo, Butlin, Kisiček, Darch, Avila, Legg, Skelton, Airich, Bahtov, Sprott, Gavern, Love, Johnson, Cornish, Whyte, Martin, Breazeale i Molina. Imena koja, realno, ne znače ništa u svijetu boksa.
I onda je došao trenutak istine. Vladimir Kličko. Za mnoge bi to bio meč života, za sada 27-godišnjeg Joshuu je to bio samo jedan u nizu. Tako se i spremao. Prethodnih 18 boraca je tretirao kao vreće za udaranje. I za Klička se spremao na isti način.
No, ono što se sinoć desilo na Wembleyju pokrenulo je cijeli svijet. Ponovo se o boksu pričalo kao o spektaklu. Budimo iskreni, ne samo zahvaljujući Joshui.
I Vladimir je sinoć pokazao zašto je boks umjetnost. Da su braća Kličko, kako Vladimir, tako i Vitalij (koji je, opet, povremeno znao i pružiti spektakl), na ovaj način boksovali i po ulasku u novi milenij, sigurno današnja djeca ne bi mislila kako je Conor McGregor vrhunac borilačkog svijeta.
Joshua je Klička natjerao da radi za šta je debelo plaćen. Uostalom, Vladimir je više zaradio sinoć. Da udara najjače što može, da eskivira protivničke bombe od udaraca i da ljudima širom svijeta pruži spektakl.
Šansu koju je Tyson prokockao početkom devedesetih Joshua je zgrabio prvom prilikom. Postao je prvak sa perfektnim skorom. Vratio je nadu u boks. Kada je u šestoj rundi Kličko poslao Joshuu u nokdaun, mnogi su pomislili "to je to, pobjeđivao je protiv levata, a sada ga 41-godišnji Kličko bije".
Joshua je, čini se, tek nakon tog nokdauna shvatio da protiv sebe ima čovjeka koji je na početku svoje karijere imao izuzetno ofanzivan stil. Anthonyju se tada upalila ona tysonovska lampica u glavi, kada je sebi zacrtao - ovaj preko puta mene mora pasti prije 12. runde.
Samo jedan udarac se čekao. I došao je u 11. rundi. Desni aperkat, udarac po kojem Joshua i nije pretjerano poznat, zapečatio je Kličkovu sudbinu i, po svemu sudeći poslao ga u zasluženu penziju. Možda se Vladimir bude još borio, možda prihvati revanš, ali teško da bi imao bilo kakve šanse u tom dvoboju.
Hipotetički dvometarski Tyson je pred našim očima
Vratimo se na početak priče. Iron Mike je bio primjer brutalne snage, životinje puštene sa lanca. Do svoje 23. godine imao je skor 37-0, niko nije imao šanse protiv njega. Da se Ali rodio šezdesetih godina prošlog stoljeća, koliko bi ljudi stavilo pare na njega protiv tog Tysona? Ja sigurno ne bih.
Tyson, koji je sa svojih 178 cm brutalno premlaćivao protivnike koji su bili veći za 20-ak cm, je bio strah i trepet. Mnogi su se pitali šta bi bilo kada bi se pojavio čovjek te snage, surovosti, energije i odlučnosti, ali da je još i visok? Naravno, uvijek je odgovor na to hipotetičko pitanje bio da takav borac ne bi mogao uraditi mnogo zbog motorike.
Na sreću svih ljubitelja boksa, danas gledamo tu hipotetičku verziju velikog Mikea u liku Joshue. Skoro dvometraš i stokilaš, a kreće se po ringu s lakoćom poput Naseema Hameda. Princa.
Ko će biti Joshuin Buster Douglas?
Sada se postavlja samo jedno pitanje: može li iko stati na put dvometraškom Mikeu Tysonu današnjice? Ko će biti Joshuin Buster Douglas?
Tyson Fury? Vladimir Kličko? Teško. Prvi bi mogao imati sličnosti sa Douglasom jer je dokazani cirkusant. Douglas je bio "debeli kuhar" kojem su predviđali da će završiti borbu u prvoj rundi sa blažim potresom mozga. No, to je bilo drugo vrijeme. I, ono važnije, to je bio ipak Iron Mike, prepotentni dječak koji je mislio da je dovoljno da se pojavi u ringu i pobijedio je. Joshua nije takav.
Kličko? Istina, izgubio je od Furyja, ali ta borba je bila toliko dosadna, predvidljiva i ništa tu nijedan bokser nije prikazao što nismo očekivali. Na kraju je Fury ipak bio sretniji, uputio nekoliko preciznijih udaraca i skinuo Vladimira sa trona. Sinoćnji Kličko je pokazao da je, iako je u petoj deceniji života, i dalje vrhunski bokser. Nažalost po njega, pojavio se bolji od njega. U revanšu ne bi imao nikakve šanse.
Jedini bokser koji bi u sudaru sa Joshuom imao šanse za pobjedu je Wilder. Deontay Wilder. Viši je od Joshue, ima veći raspon ruku, ali je i lakši od Joshue, te ima sličan stil. Uostalom, 38 mečeva, isto toliko pobjeda od kojih samo jedna nije bila nokautom govori dovoljno. Vlasnik je WBC titule, a nakon što pomete pod svojim narednim protivnikom Bermaneom Stiverneom od kojeg je i uzeo WBC pojas u svom jedinom meču kojeg nije riješio nokautom, sasvim sigurno će izazvati Joshuu na meč stoljeća. Jedino pitanje je: hoće li ga moći pobijediti?
