Ekskluzivni videointervju s Tomislavom Cvitanušićem: Krov svijeta, zastava BiH i 14 kilograma manje

Cvitanušić se nedavno vratio u svoje Sarajevo, a za portal Klix.ba ekskluzivno je podijelio detalje s ovog uzbudljivog pohoda o kojem će se još dugo pričati.

"Možda je prekratko vrijeme da govorim o emocijama. Bio je to pravi emotivni rolerkoster. Gore, dolje. Raspoloženi ili ne. Nedostaje vam kuća, napori su veliki... Trebat će mi malo vremena da saberem sve utiske. Međutim, veoma sam sretan. Otišao sam kao sretan čovjek, vratio se još sretniji. S razlogom. Imao sam priliku pristupiti krovu svijeta. Otvorilo se vrijeme, sve se poklopilo. Zadovoljan sam, ali trebat će mi malo vremena da sredim utiske", počeo je Cvitanušić razgovor u videointervjuu za portal Klix.ba.

Priznaje da je u pojedinim trenucima imao misao o odustajanju, ali je podrška javnosti bila jedan od ključnih motiva za konačni cilj.

"Bio sam dirnut zbog podrške javnosti. Imati takvu podršku vam daje jednu mentalnu snagu. Dobiti takve poruke, komentare u onim trenucima kada je najteže izvlači iz vas da pokušate još više, da ih pokušate obradovati. Mi smo mala zemlja i dugo nije bila naša zastava na Everestu i vodio sam se time. Bio sam nezvanični ambasador BiH, pa sam govorio sebi: 'Hajde da probamo, mi to možemo'. Misao o odustajanju bude. Svako razmišlja o tome. Bude situacija kada razmišljate da dalje više ne možete. Ipak je to Mount Everest. To je krov svijeta. Kisika gore na vrhu nema, životno je opasno. Ove sezone je bilo i puno žrtava, ali na kraju je sve dobro prošlo i prezadovoljan sam", rekao je.

Na takvim pohodima postoji opasnost od mnogih problema pa je kod penjača očekivano prisutan i strah.

"To je osnovna ljuska emocija koja je dobra ako ona ne prevlada u vašim postupcima, odnosno ako vas ne osvoji. Strah se mora osjećati da biste imali poštovanje prema pohodu i toj planini. Imao sam dobre učitelje, dobro sam obučen, prošao sam visoka gorja svjetska, nisam se odlučio otići na Everest s Trebevića. Mada sam s Trebevića krenuo. Strah je normalan, ako vas ne nadvlada. Imao sam ga i pokušavao sam se nositi s njim na način kako je to ljudski najbolje", istakao je.

Cvitanušić je cijeli život fizički aktivan pa mu posebne pripreme za uspon na Mount Everest gotovo da nisu ni trebale.

Povratak s vrha teži nego sami uspon

"Penjao sam se na brojne visoke planine. Rekreativno se bavim triatlonom. Vodim računa o kondiciji i fizičkoj spremi. Međutim, Everest se ne može tek tako popeti, već mora postojati mentalna snaga. Imat želju u srcu, htijenje, nadu i puno toga što nema veze s fizikom. Uspon traje dva mjeseca, a on je brutalno težak i opasan. Brinete se i kisiku, brojnim stvarima pa i o povratku koji je teži od samog uspona", pojašnjava nam Cvitanušić.

Na ovakvim usponima režim ishrane i pića je poseban.

"Najvažnija je voda, a nju smo imali tehnički nakon što istopimo snijeg. Iznad 4.500 metara nadmorske visine više i nemate apetit, ali se trudite da jedete na silu budući da morate unijeti određenu količinu energije u sebe. Svi alpinisti tim putem izgube 10-15 kilograma. Lično sam izgubio 14 kilograma. Međutim, to je ništa u poređenju s tim trenutkom kada pristupite i spustite koljeno na vrh najviše planine na svijetu", ponosan je Tomislav.

Odluka za polazak na sami vrh iz baznog kampa je također od izuzetne važnosti.

"Vrh se penje kada iz baznog kampa radio vezom dobijete zeleno svjetlo da je vremenska prognoza optimalna. U utorak, 16. maja u 17:00 sati javili su nam da se očekuju vjetrovi do 30 kilometara na sat, odnosno da je vrijeme prihvatljivo za penjanje. Inače, prihvatljivo je temperatura do minus 30 stepeni Celzijusa i bez velikih vjetrova. Tada smo morali odlučiti. Dobio sam i poruku od mog prijatelja Muhameda Gafića putem satelitskog telefona. On je bio u komunikaciji sa Stipom Božićem koji se dva puta penjao na Everest. Svi su gledali vremensku prognozu i slali su mi savjete. Imao sam podršku logističku iz cijelog regiona. I to je jedan od razloga što sam se popeo, što nisam otišao sam, već sam pripremio teren, imao komunikaciju s ljudima koji su se već penjali na Everest. Na kraju sam donio odluku sa svojim 'šerpom' da krenemo unatoč 26 sati čekanja u šatoru na olujnom vremenu, dehidrirani i dosta gladni. Bilo je pokušati tu noć popeti se jer smo imali tada šansu ili vratiti se nazad. Imali smo dovoljno kisika i odlučili smo se na polazak te smo na kraju uspjeli", kaže Cvitanušić.

Nakon uspjeha Cvitanušić se vratio u Kathmandu gdje su mu u bolnici sanirali blaže smrzotine na nožnim prstima.

"Bio sam prebačen iz baznog kampa u bolnicu zbog promrzlina na nogama koje su bile, kako kažu, drugog i trećeg stepena. Međutim, neće biti posljedica. Treba sačekati da se povrate nervi i cirkulacija. Jednostavno ljudsko tijelo će se pobrinuti za to, ali moram napraviti jednu pauzu da bih ponovo dobio osjećaj u nogama jer su nožni prsti bili u pitanju. Inače, iz ministarstva turizma Nepala su nam rekli da je sezona bila veoma loša. Bilo je čak 17 smrtnih slučajeva. Tri dana nakon dolaska smo dobili informaciju o nesreći koja se dogodila 300 metara od našeg baznog kampa. To je jedno brdo leda kroz koje se mora proći nekih šest sati uspona. Trojica 'šerpi' su poginuli, odnosno nestali su u pukotinama. Nažalost, te stvari se dešavaju. Mada je prosjek četiri-pet smrtnih slučajeva po sezoni, ove sezone je bilo 17 i to je bilo previše. To je bio jedan psihološki pritisak na penjače. Nije svejedno kada kolege gube živote. Nesreće se mogu desiti svakome", upozorava Tomislav.

Posebna priča su "šerpe", inače obučeni lokalni ljudi koji su se više puta penjali na krov svijeta te pomažu drugima u svojim usponima.

Brojni rizici i smrtni slučajevi

"Bez njih se ne može popeti na vrh. Ima penjača koji su pokušali. Imamo slučaj mađarskog penjača od nedavno koji je želio uraditi sve sam bez kisika i 'šerpi', ali je nestao. Možda postoji mogućnost, ali je rizik prevelik. Način na koji se penje na Everest je u paru u slučaju da vam se nešto dogodi da je neko pored vas. Imao sam pored sebe preiskusnog 'šerpu'. Bez njega ja ne bih mogao izaći na taj vrh. Naš odnos više nije prijateljski, već porodični. Jer ako se neko s vama popne na vrh svijeta, i pomogne vam u tome na način na koji je on to uradio, osjećate samo duboku zahvalnosti i povezanost. Uvijek će imati posebno mjesto u mom srce, a naša zajednička fotografija će biti uramljena u mojoj kući", otkriva Cvitanušić.

Sam vrh svijeta je posebno mjesto na kojem je Tomislav boravio tek nekih 10-ak minuta.

"Vjetar je bio jak i bilo je izuzetno teško raširiti zastavu. Ipak, uspio sam napraviti fotografije. To je jedan manji prostor, od nekih 50-ak kvadrata. Tu je užad da se možete zakačiti dok se fotografišete kako ne biste skliznuli. Tu stoji takozvana kineska piramida na kojoj se nalaze molitvene nepalske zastave. Te su zastavi svugdje simbol Nepala i njihove kulture. Ne ostavlja se gore ništa, ne zagađuje se. I zbog ograničene količine kisika ne zadržava se. Silazak mi je trajao i duže od penjanja. Meni je trajao 14 sati. Nekoliko minuta osjetite zahvalnost, taj pogled je unikatan, s krova svijeta pogledati planinske klance...", s uzdahom se prisjeća.

Uslovi za odlazak na Mount Everest su izuzetno zahtjevni.

"Ove godine je izdato 480 dozvola penjačima iz cijelog svijeta koji su ranije ispunili određene uslove. Pošalje se biografija i na osnovu nje dobijete dozvolu. Morate imati neke vrhove ranije osvojene da se uopšte kvalifikujete kao što sam i sam imao. Jer niko ne želi da vodi na krov svijeta nekog početnika budući da ima dosta tehničkih stvari koje morate znati. Morate znati koristiti sprave, moraju se poznavati određene penjačke tehnike, ali imati i iskustva iz visokih gorja i planina", rekao je Cvitanušić te se osvrnuo na podršku koju je imao.

"Meni je puno značila podrška. Primao sam predivne poruke. Da podijelim sa vama jednu. Zamislite kada vam neko pošalje poruku i kaže vam da će vas imati u svojim molitvama. Vi se naježite. Neko se obraća Bogu i moli se za vas. Velika je to stvar. Pogotovo u našem društvu koje je podijeljeno i bavimo se raznim glupostima. Poruke su mi davale mentalnu snagu. Everest se ne penje iz teretane, ne možete izvježbati mišiće za uspon. Morate imati mentalnu snagu, želju, volju... Da se vrijeme otvori i da se sve poklopi. Što se tiče finansija, moram reći da je izuzetno skupo. To je jedan od glavnih izvora zarade Nepala - turizam i penjanja na planinama na Himalajima. Dozvole su ekstremno skupe. Međutim, moji sponzori su prepoznali da bih ja mogao ispričati jednu uspješnu priču tako da se osim želje, znanja, htijenja, apsolutno treba osigurati finansijska podrška. Pretragom na internetu se može vidjeti kolike su to finansije."

Cvitanušić za kraj razgovora ističe kako mu je teško i još uvijek rano pričati o novim ciljevima.

"Kažu kada čovjek prestane sanjati, prestaje da živi. Everest zvuči trijumfalno, ali to je nešto što vam ostavlja iskustvo u srcu. Svako ima neki svoj Everest. Ne želim biti u začaranom krugu da žurim za nečim. Nisam adrenalinski ovisnik. Pustit ću da se sve slegne, uživam u trenutnom osjećaju. Moram istaći da je isključen povratak na Everest. Jednostavno nemam želju da se dva puta penjem na Everest. Imam želju da budem od koristi u savjetodavnom smislu kao što je to meni bio Muhamed Gafić. Ovo je bio timski napor. Nekako se sve udružilo i mirisalo je na uspjeh. Ako nekome budem od koristi u budućnosti, to će mi biti najveća nagrada, satisfakcija i radost. Kažu nikad ne reci nikad, ali ne vidim se ponovo na Everestu", poručio je Cvitanušić te se zahvalio i medijima.

"Želim se zahvaliti portalu Klix.ba i ostalim medijima na pažnji. Kada sam imao pristup internetu ulazio sam na vaše portale. Kada sam vidio svu tu podršku i komentare... I vi ste svi doprinijeli uspjehu. I dalje vjerujem da je to bio jedan timski rad i da se na kraju nebo otvorilo da se izađe na krov svijeta."