nekad je bolje ništa ne napisati nego pisati sranja,igrači su se trudili,igrali koliko im je dozvoljavala nakardna postava igre našeg sutručnjaka,zato skinite se s grbače igrača i uradite nešto pozitivno,maknite ovog stručnjaka dok jos nije kasno,imate podršku javnosti,nemojte samo aminovati,posstavljajte Sušiću prava pitanja,zašto mu bundesligasi sjede na klupi a igraju hnlovci,zašto nemamo bekova,zašto nemamo krila,zašto nije pozvan zukanović,zašzo nije gledo kasetu igara cipra!!!?????

Evo dobrog teksta: Stariji i iskusniji često će reći da je jutro pametnije od noći. Nije dobro zaključivati na prvu, dopustiti da emocije i adrenalin utiču na moć rasuđivanja. Stvari treba staviti na papir, izanalizirati, pustiti da se slegnu i tek onda donijeti sud. I takvi, stariji i iskusniji, potpuno su u pravu. Tako danas, dvanaest sati nakon prve utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Francuskoj, nakon prespavane noći, dva puta odgledane utakmice, u pametno jutro ili još pametnije podne, možemo donijeti jasan zaključak. Poraz od Kipra najsramotniji je i najgori u historiji reprezentacije Bosne i Hercegovine. To je ništa drugo nego činjenica. Naravno, i ranije smo mi gubili i prosipali bodove protiv fudbalskih patuljaka, ali kada u obziro uzmemo sve faktore, pogotovo naš današnji kvalitet i renome, onda je jasno da je ovo surova činjenica. Argumentatovanja radi, pogled u arhivu ne samo naše, nego i kiparske reprezentacije, dovoljno govori. Kipar, trenutno 140. zemlja po FIFA-inom rankingu na kojem smo mi na 19. mjestu, nije postigao gol u posljednjih devet utakmica. Nama je zabio dva. Kipar, koji nikada nije igrao na nekom velikom takmičenju, u kvalifikacijama je do sada ostvario sedam gostujućih pobjeda. Sedam. U historiji. Kipar, koji je u drugom poluvremenu taktički razbio Sušićevu BiH, u svojoj pedeset i četiri godine dugoj takmičarskoj historiji, na gostovanjima je pobjedio Farska Ostrva dva puta (1992, 2005), Luksemburg (1997), San Marino dva puta (1998, 2007) Andoru (2000) i Maltu (2003). Udahnite duboko i pustite da se slegne. Selektor Safet Sušić, na primjer, to nije uradio. On je sinoć izašao pred naciju u TV prenosu, pa na prvu, onako vruć i emotivan, zaključio da “ne zna” šta je razlog poraza. Ponio je selektora adrenalin, lupnuo je i lošu (valjda?) šalu o jedanaestercu Pjanića, svog kapitena gurnuo pod autobus zaključivši da “nije bio zainteresovan da puca penal”. Nešto kasnije Sušić je izašao pred novinare, ali očito i dalje emotivan, ponovio ono što jedan trener sebi ne bi smio dozvoliti – da ne zna zašto je njegova ekipa izgubila. Onda se, negdje u pola iste rečenice, predomislio, pa shvatio da zna. Krivi su – igrači. I prirodno, igrači snose veliki dio krivice za ovaj poraz, kao i one ranije, od Sjedinjenih Američkih Država, preko Slovačke i Egipta, do Argentine i Nigerije. Odigrali su loše, gotovo od prvog do posljednjeg, i jednako zaslužuju kritike i analize. Međutim, oni su pred Bosance i Hercegovce izašli i stoički podnijeli zaslužene udarce – od Asmira Begovića koji se posuo pepelom zbog istrčavanja kod prvog gola, preko Miralema Pjanića koji je sa svoje 24 godine preuzeo odgovornost za poraz (!?), do kapitena Edina Džeke i strijelca jedinog gola Vedada Ibiševića koji su priznali da nisu bili pravi. U isto vrijeme selektor Safet Sušić još jednom je pred osramoćenu naciju izašao sa osmjehom na licu, sa ignorantskim i indeferentnim stavom, kao da ga nije briga za gomilu popijenih ranisana i apaurina i to što smo upravo posramljeni kao nikada ranije u fudbalskoj historiji. Sušić je potpuno zanemario i to da bi, ako je već nezadovoljan svojim igračima, to trebao ostaviti za svlačionicu i sljedeći spisak. Štaviše, selektor Safet Sušić svoje je igrače – opet – iskoristio kao alibi i sa sebe, besramno i bestidno, skinuo i najmanji dio krivice za najsramotniji poraz u historiji naše zemlje. Nakon utakmice Senad Lulić otvoreno je rekao ono što su njegovi saigrači govorili između redova i u rukavicama. “Vrijeme je da se svi zapitamo, pa i selektor, je li ovo prava postava.” Vrijeme je – ova nacija je to zaslužila – da napokon Safet Sušić duboko udahne, pusti da se sve činjenice slegnu, a onda je pogleda u oči i kaže – I ja sam kriv. I nije najveći problem to što je Pape u utorak poslao na teren ekipu koja je bila sve samo ne najboljih jedanaest koje Bosna i Hercegovina ima. Realno, protiv ovakvog Kipra imena i ne bi smjela biti pretjerano važna. Mnogo veći problem – koji se već godinama ponavlja, ali je često bio zamaskiran rezultatima – je selektorov amaterski pristup utakmici, pretumbavanje i eksperimentisanje s formacijama i sistemima, njegovo ignorisanje i potpuni izostanak bilo kakvih reakcija na razvoj situacije na terenu. Safet Sušić još jednom jednom je eksperimentisao s formacijom. Safet Sušić još jednom je na teren poslao potpuno nebalansiranu ekipu, bez jasnog glavnog, a kamoli rezervnog plana. Safet Sušić još jednom je u sastav uvrstio igrače koji kvalitetom nisu dorasli zadatku. Safet Sušić još jednom je propustio vidjeti da mu – i to kod pozitivnog rezultata – stvari izmiču kontroli i da ekipa ne izgleda dobro. Safet Sušić još jednom je propustio skautirati protivnika i svojim igračima ukazati na njegove mane ali i prednosti. Safet Sušić još jednom je dobio lekciju iz moderne fudbalske taktike, ovaj put od Pambosa Christodouloua koji je promjenama na poluvremenu doslovno slomio našu selekciju. Safet Sušić još jednom je krivicu svalio na igrače i odbio prihvatiti odgovornost. Ovo su činjenice. Udahnite duboko i pustite da se slegnu. Safet Sušić je još jednom, nakon Sjedinjenih Država, Slovačke, Egipta, Argentine i Nigerije, svojim odlukama pokazao da nije dorastao ovom poslu. Ili kako je Zvjezdan Misimović, nakon tridesetak minuta jedne ranije taktičke agonije, u nevjerici viknuo prema selektoru. “Ne možemo ovako”. Piše: S. IBRULJ (Sport) - See more at: http://www.***/sport/fudbal/207039-ovako-vise-ne-moze.html#sthash.CnwQUbyX.dpuf