Još jedna sumorna sezona
265

FK Sarajevo u potrazi za izgubljenim identitetom: Imati i ne znati, gore je nego nemati

H. Halvadžija
Rožman nije opravdao ukazano povjerenje (Foto: FK Sarajevo)
Rožman nije opravdao ukazano povjerenje (Foto: FK Sarajevo)
Imati i ne znati, gore je nego nemati. Tako se najkraće može sumirati dosadašnji mandat Ismira Mirvića na čelu FK Sarajevo koji je u tri sezone pod palicom američkog biznismena porijeklom iz BiH ostvarilo rezultate kakve bi imalo i u svim drugim oklonostima u slabašnom domaćem prvenstvu.
Tri četvrta mjesta sa 25, 26 i 38 bodova zaostatka za prvakom, jedno finale Kupa i brojne blamaže na svim poljima malo su i premalo za "milionere" s Koševa koji sanjaju evropske snove, dok istovremeno ne mogu biti najbolji ni u svojoj avliji.

Bordo klub je igrao evropska takmičenja i pravio značajne rezultate i kada nije imao Trening kamp u Butmiru, kada nije postojala Akademija i kada su igrači u najboljem slučaju dobivali plate svakih nekoliko mjeseci, ali identitet kluba je bio mnogo izraženiji nego je to slučaj sad.

Nogometaši su znali za koga igraju, jer su klubu postojali određeni autoriteti i struka koja je na pravi način znala prezentovati i prenijeti klupske vrijednosti. Sve ono što danas nedostaje Sarajevu, iako je finansijska situacija neuporedivo bolja.

Možda u tome i jeste najveći problem današnjeg Sarajeva, koje odavno luta u potrazi za izgubljenim identitetom, uzrokovanim nekompetentnim kadrovima i poljuljanim osjećajom pripadnosti klubu.

Navijači koji još uvijek podržavaju Mirvića, ne mogu osporiti njegov entuzijazam i želju da sa Sarajevom napravi nešto vrijedno pomena, ali realnost je da predsjednik Bordo kluba ide iz greške u grešku izborom saradnika i funkcionera na najvažnijim pozicijama u klubu.

U svijetu je teško pronaći primjer sličan FK Sarajevo gdje su glavni operativci osobe koji uglavnom dolaze iz ženskog nogometa. U BiH, maloj bari punoj krokodila, gdje se služi svim i svačim i gdje nisu "preživjeli" ni mnogo veći i ozbiljniji "igrači", Sarajevo kotira poput nekog provincijskog kluba bez ikakvog utjecaja u Nogometnom savezu BiH i drugim važnim institucijama.

S ulaganjima i budžetom kojim raspolažu, sve osim trofeja na Koševu je neuspjeh i svako bi morao snositi svoj dio odgovornosti.

Zbog toga je i ovosezonsko četvrto mjesto neuspjeh. Istina, plasman u Evropu je ostvaren kao primarni cilj, ali samo zahvaljujući tome što su u finalu Kupa BiH bila dva kluba koja su ranije osigurala nastup na evropskoj sceni, baš kao i prošle godine.

Premalo je to za navijače Sarajeva, željne uspjeha i velikih utakmica, a koji su ove sezone bili jedina svijetla tačka i u velikom broju gledali inače negledljivu i slabu igru svog tima.

Najodgovorniji za to je svakako trener Simon Rožman koji je aposlutno razočarao uprkos strpljenju i podršci navijača. Slovenac je na početku dobro djelovao, s određenom vizijom i idejom, ali kako je vrijeme odmicalo, njegova ekipa je bila sve lošija i bezidejnija.

Sarajevo je igralo slabo tokom cijele sezone, uz tek poneki bljesak, iako su Rožman i sportski direktor Senijad Ibričić imali odriješene ruke u sklapanju igračkog kadra.

Sezona je pokazala da Sarajevo evidentno nema kvalitet za najviše ciljeve i da je ekipa jako loše selektirana, pogootvo u sredini terena. Mahom su to bili igrači istog profila, bez pravog zadnjeg veznog i kreatora igre.

U brojnim analizama se govorilo o apstraktnom kvalitetu igračkog kadra Sarajeva, što apsolutno ničim nije potkrepljeno, osim konstantnog ponavljanja da klub s Koševa ima najveći budžet i plate. Ako je igrač "masno" (pre)plaćen, ne mora značiti da je i kvalitetan, a eklatantan primjer su nogometaši Sarajeva koji su uglavnom čisti prvoligaški prosjek.

Zimski prijelazni rok je bio potpuno promašen, jer nije doveden nijedan igrač koji je momentalno mogao unaprijediti igru i za kojeg se moglo ustvrditi da je pojačanje. Rožman i Ibričić su se olako odrekli nekih igrača, koji nisu zamijenjeni boljim i zbog toga su potpuno krahirali.

Slovenski stručnjak je tokom zimske pauze poručio da ćemo tek na proljeće gledati "pravo Sarajevo" kada s ekipom prođe kompletne pripreme i konačno kompletira ekipu prema svojoj viziji i ideji.

Na osnovu toga, ne postoji aposlutno nijedan dovoljno snažan argument zašto bi dvojac Ibričić-Rožman trebao ostati u Sarajevu i gotovo je sigurno da će uskoro postati bivši. I koliko god apsurdno bilo, koliko god se pričalo o strpljenju i sistemu, to bi možda bila i najlogičnija promjena od svih do sadašanjih u Mirvićevom mandatu, jer Sarajevo s Rožmanom evidentno ne može napredovati i biti bolje.

Simon Rožman je možda dobar trener, ali ne u Sarajevu i ne u ovako toksičnoj sredini gdje je podlegao pritisku i pogubio konce upravljanja timom i svlačionicom.

Iako je Sarajevo objektivno oštećeno sudijskim odlukama u pojedinim utakmicama, ne postoji opravdanje za 25 bodova zaostaka za prvakom Borcem.

Umjesto izgradnje ekipe koja bi se bar iduće sezone borila za titulu, što je možda i bila slamka spasa za koji se mogao uhvatiti, Rožman će prema svemu sudeći ekipu ostaviti u rasulu.

Slovenac, koji je postao prepoznatljiv po svom čestom isticanju fraze o "prikazanom sadržaju", nije uspio da posloži ekipu kako se očekivalo i Sarajevo će po ko zna koji put naljeto morati u rekonstukciju igračkog kadra, što znači nastavak lutanja.

Evropske utakmice i novo prvenstvo dolaze brzo i u Sarajevu moraju promptno donijeti odluku. Potrebno je što hitnije riješiti pitanje trenera i izvršiti dosta poboljšanja u timu. S Rožmanom ili bez njega, izvjesno je da je pred Sarajevom još jedna teška sezona.