Izudin Dervić, bivši reprezentativac Islanda: Njihov uspjeh nije iznenađenje, kod njih nema "neću" i "ne mogu"

Kako se pojedinci ponašaju prema reprezentaciji, navijačima i prema fudbalu je žalosno. To se nažalost ne može iskorijeniti kod nas i promijeniti", kaže Izudin, te nastavlja:

"Eidur Gudjohnsen je odlučio da prestane igrati za reprezentaciju, otišao je u Kinu, pa su ga pozvali da pomogne ekipi i on se rado odazvao i pomogao ekipi koliko je mogao. Njegov otac Arnor, sa kojim sam igrao u reprezentaciji Islanda, je bio kompletniji i bolji igrač nego on. Bio je strašno brz, nenormalno spreman, dok je Eidur tehnički potkovaniji. Na Islandu ne igra neko zato što je nečiji sin, već igra onaj ko je spremniji i ko je bolji i niko se ne ljuti. Oni su kao jedna velika porodica. Island je mala država, svako svakoga zna.

Zamislite da Džeko bude na klupi i da ne odigra nijedne minute, to je kod nas nezamislivo. Za Eidura to ne predstavlja nikakvu prepreku. On je rekao da je 'poveo 21 dijete' u Francusku i nije mu problem biti na klupi i biti navijač", kaže Dervić.

Što se tiče večerašnje utakmice, Dervić kaže kako je loš prognozer.

"Francuzi su jači od Engleza, čija igra više odgovara Islanđanima, ali stvarno ne bih želio prognozirati ishod večerašnjeg meča. Danas u fudbalu ništa nije nemoguće, mada je Francuska veliki favorit".

Niko se na Islandu ne oslovljava sa "Vi"

Dervić, koji je rođen u Prnjavoru 22. februara 1963. godine, kaže kako dio tajne islandskog uspjeha leži u njihovom mentalitetu.

"Oni nisu prepotentni i ne uzdižu se kao naši ljudi. Nisu snobovi. Njima nije ništa teško niti ih je sramota raditi. Tamo nema razlike između direktora i običnog radnika na ulici. Nećete vjerovati, ali na Islandu se niko ne oslovljava sa 'Vi'. Svako je na 'ti'. Ovdje nije nikakav problem doći do predsjednika države i zatražiti da popijete kafu. Nema osiguranja oko predsjedničke palate, policija ovdje nema pištolja. Direktori stoje u redovima po sto metara za ručak isto kao i obični radnici. To je meni bilo veoma čudno kad sam tek došao. Ovdje su svi jednaki i zbog toga su oni specifičan narod i niko im to ne može oduzeti.

Vidjeli ste na Euru da nikada fizioterapeut nije ušao na teren i to nećete ni vidjeti osim u slučaju teške povrede. Oni nisu naučeni da foliraju, bez obzira da li gubili ili vodili", kaže Dervić, koji ističe kako je fudbal na Islandu na amaterskom nivou i da ni ovaj uspjeh fudbalera neće mnogo toga promijeniti.

"Fudbal na Islandu je i dalje na amaterskom nivou. Mnogo naši ljudi to ne znaju, ali na Islandu se od fudbala ne može živjeti i neće moći sigurno u narednih 20-30 godina. Oko 70 posto igrača rade, a ostalih 30 posto se uporedo školuju i ovaj uspjeh na Evropskom prvenstvu neće mnogo toga promijeniti kada je odnos prema fudbalu u pitanju.

Većinom igrači sa 16, 17 godina koji odigraju dobro nekoliko utakmica za mlađe reprezentacije se odmah prodaju. Oko 100-120 islandskih fudbalera je vani i oni su okosnica reprezentacije.

Selektor Hallgrimson je zubar i to je njegov posao. Radi svaki dan od 8 do 16 sati. Vodi normalan život kao i svaki građanin Islanda. Igrao sam protiv njega mnogo puta i dobro ga poznajem".

Sedmični sastanci trenera sa navijačima

Ono što je za naše pojmove nevjerovatno je odnos islandskih fudbalera i trenera prema navijačima.

"Postoji mjesto gdje se prije svake utakmice sastaju treneri klubova sa navijačima, kojih dođe oko 500-600 četiri sata prije utakmice i tu na sastanku treneri obrazlože navijačima ko će igrati, kako će se igrati... Da nema navijača, ne bi se fudbal ni trebao igrati i tako oni razmišljaju. Kod njih nema da se igrači nakon poraza pokupe i ne daju izjave, izbjegavaju navijače... kao što se dešava kod nas. To je nezamislivo kod njih", kaže Dervić.

Izudin je karijeru počeo u Ljubiću iz Prnjavora, a potom je preko Slovana i Olimpije došao do Islanda.

Planirao sam ostati šest mjeseci...

"Sa kumom sam pošao na Island početkom devedesetih godina. Planirao sam ostati šest mjeseci, a ostao sam više od 20 godina i igrao sam za sve najveće islandske klubove", kaže Izudin, čije je islandsko ime Daði.

"Kada sam ja došao na Island, u zakonu je stajalo da ljudi koji dobiju državljanstvo moraju imati islandsko ime. Taj zakon je prestao važiti početkom 2000-ih godina . Moje ime Daði se izgovara 'Dadi'. Slovo 'ð' je 'd', samo oni ga malo mekše izgovaraju", pojašnjava Dervić.