Analiza / Pragmatična, neatraktivna, ali i sretna Barca, Conte u svom stilu
U ovom dvoboju Barce i Chelseaja u uvodu je sve izgledalo kao utakmica u kojoj Katalonci mogu izgubiti mnogo, a Conte i njegovi samo dobiti. Barcina sezona prepuna je pobjeda i rekorda, a odbrana titule Premiershipa za Chelsea je već odavno izgubljena bitka. Barca bi eventualnim ispadanjam dovela u pitanje cijelu sezonu, a Chelsea bi pobjedom svoju obojio svijetlim bojama.
Antonio Conte je ziheraš, ali to njemu prije problem. On je jedan od najboljih nogometnih makijavelista trenutno, iako ovo nije njegova sezona. Igrajući bez pravog napadača, s Moratom i Giroudom na klupi, bivši strateg Juventusa želio je imati igrača više u sredini terena i mobilnijih defanzivnih 5-4-1.
Napadački, Chelsea je prijetio iz tranzicije, a na postavljenu odbranu Barce imao samo jedan mehanizam. Dugim dijagonalama, obično Antonija Rudigera ili Andresa Christensena, forsiran je Victor Moses, odnosno njegova korpulentnost u odnosu na Jordija Albu. Kako je Iniesta najbliži veznjak za pomoći omalenom i kao percu lakom lijevom beku Barce, Conteova jednostavna taktika dolazi do izražaja.
Moses i Alba
Široko postavljeni bek Chelseaja bi lako primao loptu, a onda imao dvije varijante, solo prodor ili saradnju s Wilianom, najraspoloženijm igračem na terenu. Brazilčeve dvije pogođene stative mogle bi biti nešto o čemu će se pričati godinama.
Barcelona ove sezone s Ernestom Valverdeom na klupi bilježi sjajne rezultate, ali se teško sjetiti kad je igrala manje atraktivan nogomet. Za Barcu rogobatna i neuobičajena 4-4-2 formacija, loše pozicioniranje igrača i nedostatak opcija na postavljenu odbranu, osim driblinga Messija ili oslanjanja na neku drugu vrhunsku igračku klasu, glavne su odrednice.
Zapravo, Valverdeova Barca izgleda pomalo kao Zidaneov Real, ali neodoljivo podsjeća na Brazil sa Svjetskog prvenstva iz 2006. godine, Brazil Carlosa Alberta Parreire. Taj Brazil igrao je neobičnu i rigidnu formaciju 4-2-2-2, s minimalnim promjenama mjesta i dosadnim oslanjanjem na pojedinačnu klasu ofanzivaca. Conteova formacija 3-4-2-1 u defanzivi spuštanjem bočnih igrača postaje 5-4-1 i tu se može postaviti pitanje za širu diskusiju – koliko je to opravdano. Posebno kad na sve ovo dodamo i igru bez klasičnog napadača, a da Barca igra u jednoj varijanti sistema s dva napadača. Jednostavnom matematikom, Conte ima 'nepotrebno' bar jednog igrača viška u zadnjoj liniji, a onda logično igrača manje naprijed. Paradoks je potpun kad znate da prime gol poslije greške u kombinatorici igrača zadnje linije...
Treba li se bojati Barce i Messija baš toliko, treba li toliko povući svoju ekipu da dva napadača branite s pet igrača u zadnjoj liniji i dva veznjaka snažna u defanzivi? Treba li baš toliko prepustiti posjed Barceloni, ovoj Barci koja ne insistira toliko na njemu? Sve su to pitanja koja se tretiraju više kao nogometno ideološka, nego racionalno pragmatična, kako bi ih neki drugi trener tretirao.
Conte pao kako se najmanje nadao
Chelsea je zabio preko svog najboljeg igrača, iz njegovog trećeg pokušaja, nakon dvije stative. Conte je igrao utakmicu kakvu je zamislio, ali je pao na način na koji je to najmanje želio. Ekipa koja minimizira rizik primi gol nakon lateralnog pasa dugog trideset metara, a upućenog od štopera koji je zapravo gradio igru blizu svog šesnaesterca. Nevjerovatno.
Valverdeova Barcelona "realovski" je iskoristila grešku protivnika, zabila gol u utakmici u kojoj je imala jalov posjed, ali ne i igru. Valverde će trajati u Barci samo dok bude pobjeđivao, osim rezultata nema ni gram kredita za duži staž na klupi. Remi uz po jedan postignut gol odličan je za revanš, Conteu se osvetila prevelika defanziva, a Barca je pokazala premalo. Za prolaz dalje, Chelsea će na Camp Nou morati igrati mnogo hrabrije, a Barca bi, ako ponovi ovakvu predstavu, skoro sigurno ispala.
Jelena Karleuša: Duboko suosjećam s narodom koji je stradao u BiH, donirat ću novac
