Olimpijske igre u Tokiju su najuspješnije u historiji BiH, ali smo i dalje bez medalje
Do sada su najuspješnije Igre za Bosnu i Hercegovinu bile one iz 2000. godine kada je Nedžad Fazlija osvojio 6. mjesto u streljaštvu.
Ove godine taekwondoista Nedžad Husić je zauzeo 5. mjesto u kategoriji do 68 kilograma, Amel Tuka 6. mjesto u utrci na 800 metara, Larisa Cerić 9. mjesto u džudu u kategoriji preko 78 kilograma, a Mesud Pezer 11. mjesto u bacanju kugle.
Mlada plivačica Lana Pudar (19. na 100 metara leptir) i njen kolega Emir Muratović (42. na 50 metara slobodno i 45. na 100 metara slobodno) su ostvarili rezultate u okviru svojih trenutnih mogućnosti, dok je najgori rezultat ostvarila streljačica Tatjana Đekanović i zauzela 47. mjesto od 50 takmičarki u disciplini zračna puška 10 metara.
Nažalost, niko od naših sportista nije ostvario ono zbog čega se i ide na Igre - osvojio medalju.
Čak je i San Marino osvojio svoje prve medalje u Tokiju te sada od evropskih zemalja samo Monako, Andora, Malta, Albanija i Bosna i Hercegovina nemaju olimpijsko odličje.
Broj zemalja bez olimpijske medalje je sve manji pa su tako do prvih medalja u historiji stigli i Burkina Faso, Bermudi i Filipini.
I mnogo siromašnije zemlje od Bosne i Hercegovine poput Namibije, Fidžija, Grenade... se također mogu pohvaliti olimpijskim odličjima te se s pravom naša zemlja može nazvati - neuspješnom sportskom nacijom.
Jasno je kao dan da naša država ne ulaže u sport koliko bi trebala, no ništa bolja situacija nije u gore nabrojanim zemljama koje se opet mogu pohvaliti olimpijskim medaljama.
S pravom se može postaviti i pitanje zašto naši najbolji sportisti zakažu kad je najpotrebnije, ali na njega vjerovatno ni oni sami nemaju odgovor. Bacaju istu kuglu kao i konkurencija, trče istom tartan stazom, bore se na istom tatamiju... ali toliko iščekivane medalje nema.
Osvajaju razna takmičenja boreći se s istom ili sličnom konkurencijom, ali medalja na olimpijskim igrama - nema.
U kvalifikacijama na Olimpijskim igrama ostvare zapažene rezultate, ali kada dođe finale ne ponove ih pa - medalja nema.
No, ako se treba izvući nešto pozitivno iz igara u Tokiju to je da su Husić (19) i Pudar (15) pokazali da se u njih itekako možemo pouzdati u Parizu za tri godine.
Već su kao veoma mladi iskusili kako je biti na najvećoj svjetskoj smotri, nevjerovatno su talentovani i uz pravi rad za tri godine tada 22-godišnjak i 18-godišnjakinja bi mogli donijeti radost čitavoj naciji. Iskreno se nadamo da će tako i biti.
