Čelične noge i hladna glava: Tadej Pogačar je vjerovatno najbolje što je biciklizam dao u savremenoj eri
Svijet decenijama nije imao biciklistu takvog ranga, fizičke i mentalne snage kao što je trenutno Pogačar. Svijet je mogao svjedočiti nečemu sličnom iz perioda totalne dominacije Lancea Armstronga, koji je Tour de France osvajao uzastopno od 1999. do 2005. No, ovaj američki biciklista je završio na tamnoj strani sporta nakon otkrića da je kontinuirano uzimao doping te je doživotno suspendovan.
Od tada do danas svijetom biciklizma iko nije toliko zavladao, kao trenutno Tadej Pogačar uz svoju najveću konkurenciju, također sjajnog Danca Jonasa Vingegaarda. Istina, u međuvremenu su se izdvojili rezultati Španca Alberta Contadora, prije deset i više godina, ali rivalstvo koje imaju Pogačar i Vingegaard nije dugo viđeno.
Slovenska dominacija
Pogačar je rođen u malom mjestu Komenda u Sloveniji 1998. godine i još nema punih 26 godina. A da će biti “opasan igrač” pokazao je s nepunih 20 godina, kada je počeo pobjeđivati na najprestižnijim svjetskim utrkama.
U svom debitantskom nastupu na Vuelti (trci kroz Španiju) osvojio je ukupno treće mjesto, uz osvojene tri etape. I od tada kreće strelovit uspon. Najveću svjetsku biciklističku utrku Tour de France osvajao je 2020. i 2021. godine. Paralelno je bio neprikosnoven kao najbolji mladi vozač.
U međuvremenu dobija i pravu konkurenciju, Jonasa Vingegaarda, koji Tour de France osvaja 2022. i 2023. godine uz veliku borbu s Pogačarom.
Upravo su njih dvojica i ove godine glavni rivali u borbi za najprestižniji tron. Treba istaći da je Pogačar ove godine osvojio i Giro di Italiju, još jedan Grand Tour i to prilično dominantno.
I nakon dvije godine “neuspjeha” i poraza od Vingegaarda na Tour de Franceu Pogačar, uz konstantni pritisak Vingegaarda ove godine pomjera granice.
Iza biciklista su dvije sedmice brutalne vožnje, koja podrazumijeva hiljade kilometara najvećeg napora i još većeg rizika. Ove godine Tour je krenuo iz Italije, a biciklisti su trenutno u Pirinejima i kroz Francusku uz granicu sa Španijom voze najteže etape. Odnosno tokom vikenda su završili dvije najteže etape ove godine, na kojima je Pogačar pokazao zašto ima “čelične noge” i nevjerovatnu mentalnu snagu.
Godina za pamćenje
Od samog početka ovogodišnjeg Toura Pogačar je vodeći i nosi žutu majicu te je sigurno prednost od nešto više od minute, odnosno dvije minute u odnosu na Vingegaarda i Belgijanca Remca Evenepoela održavao do 14. i 15. etape.
Četrnaesta etapa je bila duga nešto više od 150 kilometara i bila je jedna od onih sa brdskim ciljem. To znači da biciklisti nakon skoro 150 kilometara završnicu voze uspon uz Pirineje sa procentima nagiba od 5 do 12 posto, što je ogromno opterećenje i osim fizičke snage iziskuje i ogromnu mentalnu izdržljivost.
U završnom usponu 14. etape Pogačar je pokazao zašto je najbolji te je pet kilometara prije cilja krenuo u napad kojeg je mogao pratiti samo Vingegaard, ali tek donekle, jer je Pogačar i njemu pobjegao 39 sekundi, koliko je prije njega završio u cilju.
Manje od 24 sata nakon te etape uslijedila je najteža, onda od 198 kilometara od Loudenviellea do Plateau de Beillea, s tim da je zadnjih 15 kilometara uspon sa prosječnim nagibom od 7 posto. I sve je bilo projektovano za Vingegaarda, koji je imao sjajnu timsku podršku te su do uspona nametali ritam u Pelotonu, pokušavajući izmoriti Pogačara.
Deset i po kilometara prije cilja Vingegaard je napao i činilo se da će kreće u osvetu, no Pogačar mu je bio na točku I u stopu pratio ritam Danca. A o kakvom sportu se radi i koliko su važni detalji najbolje je pokazuju naočigled sitni potezi, koje biciklisti međusobno “čitaju”.
Čak i najmanji okret nazad se može protumačiti kao znak slabosti, a upravo to je učinio Vingegaard. Na 5,4 kilometra do kraja u odlučujućoj bici vjerovatno za cijeli Tour Vingegaard se okrenuo, što je Pogačar vjerovatno protumačio kao znak da Danac ne može te da utrku želi dovesti do kraja u istom ritmu te u finišu probati sprintati.
No, Pogačar je u tom trenutku ubrzao i krenuo u napad u usponu koji je na pojedinim mjestima imao nagib od 11 stepeni. Uprkos čeonom vjetru Pogi, kako je nadimak sjajnom Slovencu doslovno je juri uz planinu i iz minute u minutu povećavao prednost.
Na kraju je dominantno pobijedio u najtežoj utrci na ovogodišnjem Touru i to 1:09 minuta prednosti nad Dancem te u ukupnom poretku stekao prednost 3:09 minuta ispred Vingegaarda i samo čudo može spriječiti Slovenca da treći put osvoji najprestižniju utrku na svijetu.
I samo osvajanje Toura ne bi bilo posebno da se ne dešava u stilu kako to radi Pogačar.
Na Touru biciklisti tri sedmice (odmori su samo ponedjeljkom) voze utrke dugo od 120 do 220 kilometara u danu. Utrke traju po četiri ili pet sati i u tom periodu svaki od njih mora skupiti dovoljno snage, rasporediti omjer hrane i pića i biti mentalno jak uz planiranje timskih i individualnih taktika. Sve to dok na biciklima jure prosječno 40 i 50 kilometara na sat i jako često rizikuju padove kojim mogu okončati karijeru.
Biciklizam možda nije u top popularnim sportovima, ali je kombinacija brutalnog napora, mentalne snage i proračunatosti, a Tadej Pogačar je slovensko čudo koje svijet definitivno dugo nije vidio.
