Čelične noge i hladna glava: Tadej Pogačar je vjerovatno najbolje što je biciklizam dao u savremenoj eri

Upravo su njih dvojica i ove godine glavni rivali u borbi za najprestižniji tron. Treba istaći da je Pogačar ove godine osvojio i Giro di Italiju, još jedan Grand Tour i to prilično dominantno.

I nakon dvije godine “neuspjeha” i poraza od Vingegaarda na Tour de Franceu Pogačar, uz konstantni pritisak Vingegaarda ove godine pomjera granice.

Iza biciklista su dvije sedmice brutalne vožnje, koja podrazumijeva hiljade kilometara najvećeg napora i još većeg rizika. Ove godine Tour je krenuo iz Italije, a biciklisti su trenutno u Pirinejima i kroz Francusku uz granicu sa Španijom voze najteže etape. Odnosno tokom vikenda su završili dvije najteže etape ove godine, na kojima je Pogačar pokazao zašto ima “čelične noge” i nevjerovatnu mentalnu snagu.

Godina za pamćenje

Od samog početka ovogodišnjeg Toura Pogačar je vodeći i nosi žutu majicu te je sigurno prednost od nešto više od minute, odnosno dvije minute u odnosu na Vingegaarda i Belgijanca Remca Evenepoela održavao do 14. i 15. etape.

Četrnaesta etapa je bila duga nešto više od 150 kilometara i bila je jedna od onih sa brdskim ciljem. To znači da biciklisti nakon skoro 150 kilometara završnicu voze uspon uz Pirineje sa procentima nagiba od 5 do 12 posto, što je ogromno opterećenje i osim fizičke snage iziskuje i ogromnu mentalnu izdržljivost.

U završnom usponu 14. etape Pogačar je pokazao zašto je najbolji te je pet kilometara prije cilja krenuo u napad kojeg je mogao pratiti samo Vingegaard, ali tek donekle, jer je Pogačar i njemu pobjegao 39 sekundi, koliko je prije njega završio u cilju.

Manje od 24 sata nakon te etape uslijedila je najteža, onda od 198 kilometara od Loudenviellea do Plateau de Beillea, s tim da je zadnjih 15 kilometara uspon sa prosječnim nagibom od 7 posto. I sve je bilo projektovano za Vingegaarda, koji je imao sjajnu timsku podršku te su do uspona nametali ritam u Pelotonu, pokušavajući izmoriti Pogačara.

Deset i po kilometara prije cilja Vingegaard je napao i činilo se da će kreće u osvetu, no Pogačar mu je bio na točku I u stopu pratio ritam Danca. A o kakvom sportu se radi i koliko su važni detalji najbolje je pokazuju naočigled sitni potezi, koje biciklisti međusobno “čitaju”.

Čak i najmanji okret nazad se može protumačiti kao znak slabosti, a upravo to je učinio Vingegaard. Na 5,4 kilometra do kraja u odlučujućoj bici vjerovatno za cijeli Tour Vingegaard se okrenuo, što je Pogačar vjerovatno protumačio kao znak da Danac ne može te da utrku želi dovesti do kraja u istom ritmu te u finišu probati sprintati.

No, Pogačar je u tom trenutku ubrzao i krenuo u napad u usponu koji je na pojedinim mjestima imao nagib od 11 stepeni. Uprkos čeonom vjetru Pogi, kako je nadimak sjajnom Slovencu doslovno je juri uz planinu i iz minute u minutu povećavao prednost.

Na kraju je dominantno pobijedio u najtežoj utrci na ovogodišnjem Touru i to 1:09 minuta prednosti nad Dancem te u ukupnom poretku stekao prednost 3:09 minuta ispred Vingegaarda i samo čudo može spriječiti Slovenca da treći put osvoji najprestižniju utrku na svijetu.

I samo osvajanje Toura ne bi bilo posebno da se ne dešava u stilu kako to radi Pogačar.

Na Touru biciklisti tri sedmice (odmori su samo ponedjeljkom) voze utrke dugo od 120 do 220 kilometara u danu. Utrke traju po četiri ili pet sati i u tom periodu svaki od njih mora skupiti dovoljno snage, rasporediti omjer hrane i pića i biti mentalno jak uz planiranje timskih i individualnih taktika. Sve to dok na biciklima jure prosječno 40 i 50 kilometara na sat i jako često rizikuju padove kojim mogu okončati karijeru.

Biciklizam možda nije u top popularnim sportovima, ali je kombinacija brutalnog napora, mentalne snage i proračunatosti, a Tadej Pogačar je slovensko čudo koje svijet definitivno dugo nije vidio.