Đoković: Uvijek govorim o ratu u BiH i drugim zemljama u regiji jer su propatili i više nego Srbija

Nije propustio priliku da spomene narod u Bosni i Hercegovini koji je također propatio mnogo u prethodnom periodu te je istakao da je rat nešto najgore što se nekome može dogoditi.

Ispričao je brojne situacije iz ratnog perioda koje su ga mentalno ojačale te istakao da je odrastanje u takvom kontekstu bilo jako teško.

"Srbija je veoma stara nacija. Prvo moramo to da razjasnimo jer imamo veoma bogatu historiju i tradiciju, ali u novijoj historiji, posljednjih sto godina - Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i posebno sada, u posljednjih 30 godina - mnogo smo propatili, ne samo mi, nego i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Nažalost, ta država koja je nekada bila jedinstvena država Jugoslavija je raskomadana devedesetih, a ja sam rođen 1987. kao Lionel Messi, tako da se ne sjećam dobro kakva je ta država bila jer sam bio jako mlad. Sjećam se drugog dijela devedesetih i da je naša zemlja bila pod sankcijama i embargom što znači da nismo mogli ništa ni izvoziti ni uvoziti. Sjećam se da sam stajao u redu sa svojim djedom u 5:00 ujutru po hljeb da prehranim cijelu našu porodicu. Djed, tetka, ujak, moji rođaci, moja braća, moji roditelji i ja", rekao je Đoković za La Nacion i dodao:

"Živjeli smo svi zajedno u malom stanu jer nismo imali drugu mogućnost i to su stvari koje su postale sastavni dio mog karaktera, onoga što sam danas kao osoba. To ocjenjujem pozitivno jer mi je to ojačalo volju da uspijem, da uradim nešto sa svojim životom i imao sam nevjerovatnu podršku roditelja, koji su uložili svaki euro koji su imali. Odrastanje u tom kontekstu je bilo teško, prolazili smo kroz nedaće i ja sam bio mali dječak koji je izabrao da se bavi sportom koji je za bogate, skup sport za našu situaciju jer Srbija nije bogata zemlja. Mi smo zemlja uspješnih sportista, veoma uspješnih košarkaških klubova, sa veoma bogatom tradicijom, pamtim čak i neke divne utakmice protiv Argentine, na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Tenis nije imao veliku tradiciju, da kažemo do dolaska moje generacije, i odjednom, nekoliko godina smo imali najbolje na svijetu: Anu Ivanović, Jelenu Janković, Nenada Zimonjića i mene. Svi smo bili broj 1 u nekom trenutku. Svi su se pitali kako se to može dogoditi bez sistema. Imamo teniske terene, imamo neke klubove i određenu tradiciju, ali smo jako daleko od Francuske, Amerikanaca, Engleza i drugih zemalja", dodao je.

Otkrio je da ga tužnim čini kada vidi djecu kako pate kao i mnogobrojne ratove koji se vode širom svijeta te da želi stvoriti bolje društvo za svu djecu svijeta.

"Šta me čini krhkim? Više nego što iko može zamisliti. Djeca. Moja djeca, ali i druga djeca. Uvijek sam bio uzbuđen zbog djece, ali kada sam postao otac, to je potpuno drugačije. Kada vidim djecu kako pate, srce mi se slama, kao da sam pao u depresiju. Zato što su oni najčistija bića na planeti i zaslužuju najbolje, zaslužuju budućnost. A kad vidim ove ratove i sve što se dešava. Ja sam proživio rat, moj grad je bombardovan danonoćno dva i po mjeseca. Vidio sam mrtve ljude. A sada kada vidim ratove u drugim dijelovima svijeta, ne razumijem. Mislim da znam zašto se to dešava, nažalost, politička pitanja i sve to, ali me rastužuje jer ako ne ostavimo bolji svijet za djecu narednih generacija, to znači da nismo uradili dobro neke stvari. Stoga je jedan od najvažnijih razloga zašto radimo sa djecom u našoj fondaciji taj što želimo da stvorimo bolje društvo, da imamo bolje obrazovanje. A globalna nepravda čini da se osjećam vrlo ranjivo, posebno prema djeci ili prirodi", poručio je srbijanski teniser koga je tenis izvukao iz problema u Srbiji.