Otac mu je umro dok je još bio dječak, pa se s majkom kao dvogodišnjak preselio u Višegrad kod očeve sestre, a život u tom gradu je ostavio traga i na njegovo pisanje. Nakon osnovne, u Sarajevu je upisao srednju školu, Veliku gimnaziju, a kasnije je studirao na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu te u Beču i Krakovu.
Nakon Prvog svjetskog rata se bavio i diplomatijom, obavljao je poslove pomoćnika ministra vanjskih poslova i vanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Andrić je nakon 1945. godine postao prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Imao je veoma uspješnu diplomatsku karijeru, 1920. godine je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vrijeme objavio je zbirku pjesama u prozi "Nemiri", pripovijetke "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi"...
Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovijetka "Most na Žepi". Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vrijeme objavio je prvi dio triptiha "Jelena, žena koje nema".
U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata bio je na funkciji opunomoćenog ministra i vanrednog poslanika jugoslavenske vlade u Berlinu (1939.). Po izbijanju Drugog svjetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podnosi ostavku na mjesto ambasadora.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, na Zelenom vencu, za koji je rekao da je najružnije mjesto na svijetu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu.
Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman "Prokleta avlija".
Bio je prvi čovjek s prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, 1961. godine, za roman "Na Drini ćuprija", kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "historiji jednog naroda".
Nosio je veliki 'teret' i zbog toga svoj govor na samoj ceremoniji dodjele nagrada, između ostalog, počinje riječima:
"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime, nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim".
Vojnomedicinska akademija u Beogradu je tog 13. marta saopštila da je Andrić umro u 1:15, a u času smrti imao je nepune 83 godine. Pred samu smrt, u svojoj bilježnici je ostavio zapis: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."
Sve Andrićeve lirske pjesme, koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine, u Beogradu, pod nazivom "Šta sanjam i šta mi se događa".
Neka od njegovih najpoznatijih djela su romani "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica", "Prokleta avlija", "Omer-paša Latas" (nedovršen), zbirke pripovjedaka "Nemirna godina", "Žeđ", "Jelena, žena koje nema", "Znakovi", "Deca", "Kuća na osami", putopisi i skice "Staze, lica, predeli", meditativna proza "Znakovi pored puta", "Eseji, kritike, članci", "Sveske"....
Neki od najljepših citata Ive Andrića
Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga.Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.
Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umijemo da ih nađemo sami u sebi.
Što ne boli - to nije život; što ne prolazi - to nije sreća.
Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje
U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.
Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.
Najteže je čovjeku kad sam nad sobom osjeti samilost.
I što pogledam sve je pjesma, i čega god se taknem sve je bol.
Smrt briše samo nestvarne veličine, a istinske učvršćuje i uzdiže.
Rakitić presadio kosu, turski hirurg mu vratio sjaj i gustoću iz mladih dana
