Alen Hedo, magistar u invalidskim kolicima izlazi na proteste: Bit ću na ulici dok me ne zaposle
Ovaj 29-godišnjak sa diplomom pravnika i radnim iskustvom na nekoliko poslova, od šalter sale MUP-a do učionice u srednjoj stručnoj školi, i danas nije zaposlen.
Bez posla, sa jedinom privilegijom koju ima, biti jedini visokoobrazovana osoba sa invaliditetom na birou za zapošljavanje sedam godina.
"Jedina sam osoba sa VSS-om i stopostotnim invaliditetom na evidenciji zavoda. Kroz glavu su mi prošla sva nošenja od kuće do škole u rukama ili za vratom moje majke. Nošenje kolica i mene na peti sprat u očevim rukama i tako punih 18 godina. Danas imam 'privilegiju' biti jedini u takvoj evidenciji već sedam godina. Da li se sva moja borba svela na karton o redovnom javljanju u Zavod za zapošljavanje? Da li vrijedi ostati u Goraždu i nadati se da ću jednog dana biti radno angažovan i da će ta 'privilegija' biti moja prošlost? Neću osuđivati, neću kritikovati bilo koga, ali zapitajte se koliko je to ljudski, a svi se u ljudskost zaklinjemo", kaže Hedo.
Ogorčeni mladić najavljuje proteste pred zgradom kantonalnih institucija i gradske uprave već u ovoj sedmici. Kaže da mu je prekipilo čekanje.
Od tapšanja se ne živi
"Danas, kad bih trebao da živim od svog rada, da zasnujem porodicu, ja sam u slijepoj ulici koja niti ima smisla niti za to ima opravdanja. Očekujem sastanak kod premijerke kantona, ona je obećala da će me saslušati, očekujem razgovor koji će možda biti odlučujući ili ću izaći na ulicu. Gradonačelnik se još nije oglasio iako sam još prije 20 dana molio da me primi, a direktno i indirektno od početka njegovog mandata, međutim do sad nije našao ni sat vremena za mene. Stid me, ali nemam više načina. Ako se ništa ne desi, ja ću u znak nezadovoljstva biti na ulici svaki dan, pa neka me, ako ništa, gledaju, a i ja njih kako dolaze na posao i rade. Već sedam godina ovo traje, sedam godina i pet mjeseci staža je pokazatelj koliko sam jednak u društvu. To što me tapšu po ramenu da sam dobar i istrajan meni ne donosi hljeb, time se ne plaćaju računi, s tim se ne mogu oženiti niti zasnovati porodicu. Izaći ću na proteste dok me ne zaposle, neću više da sjedim kod kuće, mene nije sramota ništa raditi", naglašava Hedo.
Kategoričan je u tome da ljudi koji su na vlasti jednostavno bježe od ovog problema. Ogorčen je i odnosom institucija prema činjenici da svakodnevno mladi ljudi iz Goražda odlaze.
Odliv mozgova
"Pozivamo se na grad heroj, što zbog dešavanja iz prošlosti zaista i jeste, ali šta se dešava sa današnjim generacijama, gdje je to herojstvo? Ovo je grad izgubljen u miru jer je konstantno odljev mozgova, jer nema prosperiteta, nema uslova. Koji su to heroji koji će posložiti prioritete da mladi ljudi ne idu iz ovog grada?", ističe ovaj mladić.
Hedo je diplomirao 2014. godine, a magistrirao 2017. Za to vrijeme proveo je dvije godine u obrazovanju, od čega ima svega pet mjeseci staža, tako da nije uspio ostvariti ni naknadu sa biroa za vrijeme nezaposlenosti.
"Ljut sam i razočaran. Uvijek sam gledao realnost, tražio onoliko koliko mogu da vratim zajednici i društvu, ne biram ni angažman, samo da imam obavezu da mi školovanje nije uzalud. Moji roditelji mi nikad nisu rekli bilo šta, a pružili su sve od sebe, danas je sva njihova borba ponižena od ljudi koji su i sami većinom roditelji i to me više boli nego što sam prolazim kroz neki vid diskriminacije. Neću da tražim socijalu, neću pomoć u novcu od bilo koga, samo radno mjesto bilo gdje i bilo šta. Osamnaest godina i po zimi i po snijegu, sa stepenicama, sa nošenjem na rukama sam sjedao u školske klupe nadajući se da će to imati smisla, olakšati mi budućnost, ali i podstaći druge na tu borbu koja vrijedi. Ovako, akademska titula ili bez nje meni u profesionalnom smislu ništa ne predstavlja, a u sentimentalnom je i ponos i žalost", kaže Alen Hedo.
