Za propast ove nekad velike kompanije u mnoge se može uprijeti prstom. Prvi na redu je stožerna hrvatska stranka HDZ koja će sigurno izgubiti ozbiljne političke poene. Nisu slučajno jučer i danas na magistralnoj cesti pored Mostara baš oni najviše bili prozivani od strane ojađenih radnika. Radnici su se danas i pojavili ispred središta ove stranke u Mostaru.
Oni drugi prst upiru u Vladu Federacije BiH, najvećeg pojedinačnog vlasnika, nepoštivanje sporazuma iz 2013. godine te za sve okrivljuju sukob bošnjačke i hrvatske politike čije posljedice sada plaćaju radnici Aluminija.
Ugledni profesor Vjekoslav Domljan, odličan poznavatelj prilika u Aluminiju, za Klix.ba kaže kako ovo nije vrijeme za ekonomiku već politikantstvo.
"Kad se slegne prašina bit će vremena za analize i zašto je vrijeme pregazilo Aluminij prije petnaestak godina, pa je zadnjih desetak samo teret, a ne potencijal. Zadnji tračak nade bio je sredinom 2013. godine kad je regulisano vlasništvo, ali premijer Nermin Nikšić nije bio dorastao situaciji", izjavio je Domljan naglašavajući kako će ovo gašenje direktno pogoditi šest hiljada ljudi te mnoge druge koji se solidariziraju s radnicima.
Novinar Večernjeg lista Zoran Krešić smatra da Aluminij nije imao potrebnu političku podršku da bi preživio iskušenja.
"Sjećam se kada je gradonačelnik Zvornika zajedno s radnicima Alumine bio zajedno na protestu kako bi se spasila ova kompanija. Na kraju je to učinjeno. Kriminal je otklonjen, intervenisala je Vlada Republike Srpske i spasila ovu kompaniju. Aluminij iz Mostara nažalost nije imao takvu Vladu iza sebe", kaže Krešić.
Dodaje kako će posljedice najprije osjetiti hiljadu ljudi iz kompanije i izvođača radova.
"Oni će u penziju, a najveći broj u Njemačku, EU. Zdravstveni sistem HNK-a je od Aluminija godišnje dobivao 6 miliona maraka, penzijsko gotovo dvostruko više... Ubijanjem Aluminija, bojim se, da su i ubili nadu", zaključio je Krešić.
Analitičar i bivši franjevac Dalibor Milas kaže kako je propast mostarskog Aluminija teška i mučna tema, ali da Aluminij nije propao sinoć nego onog momenta kada se rukovodstvo i tzv. stručni kadar počelo zapošljavati i postavljati po "stranačkoj" liniji.
"Aluminij je tada za njih predstavljao zlatnu koku, od koje su mnogi besramno profitirali. Drugi je problem taj što je Aluminijeva priča samo refleksija najvećih problema Bosne i Hercegovine: upravne nesposobnosti pomiješane sa svakodnevnom korupcijom, zamajavanja nesretnog naroda te ostataka socijalističkog mentaliteta prema kojem je država ta koja "treba nešto da uradi", navodi Milas.
Milas kaže kako trebamo dodati emocije prema firmi koju su mnogi subjektivno posmatrali kao privrednog giganta i jednog od simbola regije.
"Ipak, stvarnost je malo drugačija: Aluminij je nažalost lažni i žalosni simbol te loš primjer jedne navodno uspješne firme, koju su mnogi iskorištavali kako su htjeli. U cijeloj ovoj priči mi je žao poštenih ljudi koji su propašću Aluminija ostali bez hljeba. Nadam se da će sačuvati svoj mir i svoj hljeb pronaći na nekom drugom radnom mjestu u najkraćem mogućem roku", zaključio je Dalibor Milas.
