"Dopustite da vam ispričam nešto više o mojim Bosancima. Moji Bosanci su borci. Nakon genocida koji je svijet gledao, a u kojem je ubijen toliki broj Bosanaca, ekvivalent broju od 15 miliona Amerikanaca, oni su se uspjeli podići i ponovo svoje živote dovesti u red. U genocidu koji je obilježio kraj dvadesetog stoljeća, svjedočili smo najvećem barbarstvu još od Drugog svjetskog rata: koncentracioni kampovi u kojima su muškarci bivali primorani da kastriraju jedni druge, da siluju svoje unuke, bebe su bile vađene iz majčinih utroba i bacane od drvo, čitava su sela spaljivana do temelja... nije bilo Oprah Winfrey da sluša priče preživjelih, nijedne komisije da vidi šta je pošlo po zlu, nijednog fonda sa strane koji bi mogao pomoći ljudima u njihovim gubicima. Ipak, nakon svega toga, moji Bosanci su se uspjeli dići i dovesti ponovo svoje živote u red.
Moji Bosanci se ne definišu kao žrtve. Shvataju kako ostajanjem u prošlosti samo štete sebi. Čak i sada, 20 godina poslije, u Bosni se otkrivaju lokacije masovnih grobnica, a tijela se identificiraju uz pomoć DNK analiza. Sada lišeni svake nade da su njihovi voljeni možda preživjeli, moji Bosanci dostojanstveno ukopavaju svoje članove porodice i ne govore sa mržnjom protiv počinilaca genocida.
Moji Bosanci su vrijedni radnici - većina Bosanaca u St. Louisu svaki dan ide na posao, ponekad rade dva ili više, često izuzetno fizički napornih poslova. Mnogi od njih su vrijedno radili kako bi uštedjeli novac kojim su pokrenuli vlastite poslove. I uprkos uvriježenom mišljenju, izbjeglice, pa tako i Bosanci, plaćaju porez i nemaju posebne pogodnosti. Šest mjeseci nakon dolaska našoj vladi moraju početi vraćati cijenu njihove karte u jednom smjeru, baš poput studentskog zajma.
Moji Bosanci su gostoljubivi. Gost će u bosanskoj kući biti dočekan kraljevski, bez obzira na njegov ekonomski status. Gosti se smatraju posebnima. Nedugo nakon genocida, Bosanci u St. Louisu su sakupili novac i kupili mi povratnu kartu kako bih mogao vidjeti njihovu zemlju, budući da sam izrazio želju za tim. Bio sam tamo mjesec dana i posjetio desetine porodica, rodbine izbjeglica iz St. Louisa. Ponudili su mi jedini sok koji su imali u kući, kao i jedinu stolicu, dok su ostali pili vodu i sjedili na podu.
Moji Bosanci su velikodušni. Unutar bosanskih lokalnih zajednica stalno su aktivni fondovi za prikupljanje novčane pomoći djeci bez roditeljskog staranja i ljudima u Bosni, novac za obnovu crkava i džamija koje su uništene u ratu. Također, njihova velikodušnost nije ograničena samo na Bosnu, sakupljali su novac i za pomoć žrtvama uragana Katrina, kao i Joplin tornada, kada je nekoliko Bosanaca iz St. Louisa otišlo volontirati u Joplin.
Moji Bosanci su duhoviti, često sa mračnim smislom za humor. Nakon što dugo ne vide prijatelja, kazat će: "Nema te k'o kafe", aludirajući na nedostatak omiljenog napitka tokom rata.
Moji Bosanci su snažni, kako fizički, tako i emocionalno, u stanju su tragičnu vijest podnijeti sa tugom i dostojanstvom.
Moji Bosanci su multikulturalni u pravom smislu te riječi, budući da dolaze iz etnički i religiozno vrlo šarolike zemlje, u kojoj je prije genocida vladao moto "Bratstvo i jedinstvo". Ipak, razumiju opasnost "balkaniziranja" (ironični neologizam), koji podrazumijeva podjelu na grupe i fokus na razlikama, umjesto obraćanja pažnje na sličnosti.
Bosanska zajednica u St. Louisu je ove sedmice izgubila jednog svog člana u strašnom ubistvu neopisive brutalnosti. U ponedjeljak sam prisustvovao mirnom maršu u čast i sjećanje na poginulog Zemira Begića. Padala je ledena kiša, a ovaj je događaj bio prilično siromašno praćen od medija. Neki su uzvikivali: "Mir za sve!" i "Životi Bosanaca su važni!"
Nakon patetičnih pokušaja "održavanja mira" od međunarodne zajednice tokom genocida u Bosni i dogovora o miru kojima su počinioci genocida zapravo nagrađeni, neki su natjerani da se zapitaju da li to život Bosanaca zaista vrijedi.
St. Louis je dom najveće zajednice Bosanaca izvan Bosne i Hercegovine. Zahvalni su jer im je ponuđena prilika za novi život, a St. Louis su obogatili na bezbroj načina.
Sljedeće godine, 11. jula 2015. se obilježava 20. godina masakra u Srebrenici, u kojem je sistematski ubijeno 8.000 muškaraca i dječaka. Ovaj period će biti izuzetno stresan i emotivan za moje Bosance, budući da će ih podsjetiti na grozna vremena. Nadam se da im možemo pomoći da osjete kako su ovdje sigurni i dobrodošli, kao i da pripadaju našem gradu. Svi smo dio iste zajednice i to može samo da nas obogati."
