Bacanjem 3.000 ruža u Drinu obilježena godišnjica stradanja Bošnjaka u Višegradu
Skromno obilježavanje počelo je okupljanjem na ćupriji, a nastavljeno učenjem dove na mezarju Stražište te obilaskom višegradskih živih lomača, Pionirske i Bikavca. Ovo je bolan dan za preživjele Višegrađane koji još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih.
Program na mjestima najmasovnijih stradanja Višegrađana zajednički su organizovali Medžlis IZ Višegrad, Udruženje porodica nestalih lica "Višegrad 92." i Udruženje "Žena - žrtva rata".
Monstruozni zločini
U junu je ubijeno najviše osoba, a maltretirani su i zlostavljani na najmonstruoznije načine.
"Najviše ih je ubijeno na ćupriji, dovodili su žene, djecu i starce, ubijani su i bacani u Drinu, neke bi vezali, bacali u Drinu, a tek onda pucali u njih. Krajem jula mjeseca smo nizvodno od Višegrada u selu Barimo iz vode izvukli ženu, Fatimu Gušo, koja je ubijena nožem u vrat, a bila je zakovana za dasku, šake su joj prikovali ekserima. Vezali su ljude žicom i bacali u vodu, neke su palili, ubijali ih nožem ili metkom. Kada smo 2009.godine sa grupom ljudi pretraživali korito Drine pronalazili smo kosti ljudi koji su bacani u Drinu, ali nismo našli njihove lobanje, pronašli smo vreću sa kostima ubijenog djeteta koje je bačeno u Drinu. U junu sve podsjeća na 92, a mi obilježavamo da se nikada i nikome ne ponovi Višegrad 92", kaže Suljo Fejzić.
Samo u maju i junu 1992. godine, prema podacima Haškog tribunala, ubijeno je više od 60 posto Bošnjaka sa područja općine Višegrad. U Višegradu je 1992. godine ubijen veći broj Bošnjaka nego u ijednoj drugoj općini u okolini, a brojni su primjeri masovnih i pojedinačnih zločina koje su počinile srpske vojne formacije
Palili žive ljude
"14. juna 1992. godine specijalna vojna formacija pod komandom Milana Lukića zarobila je više od 70 lica, uglavnom žena i djece iz Višegrada i okolnih sela Koritnik i Sase, dovela ih u kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici i žive spalila. U one koji su pokušali pobjeći kroz neki od prozora pucalo se, te su svi, osim osam osoba, živi izgorjeli. Najmlađa žrtva je bila beba od dva dana. 27. juna 1992. godine u naselju Bikavac višegradske četničke horde spalile su 72 bošnjačka civila u kući Mehe Aljića. Najmlađa žrtva bio je jednogodišnji Ensar i petogodišnja Elma, sin i kćerka Esada Tufekčića. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin, koja je sa opekotinama po cijelom tijelu uspjela izaći iz zapaljene kuće", podsjeća Ermin Kuka, iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
Kuka koji je zločine u Višegradu opisao u svojoj knjizi "Genocid nad Bošnjacima u Višegradu "1992-1995" imao je šest godina kad je sa porodicom morao napustiti rodni Višegrad koji su okupirali Užički korpus i srpske paravojne formacije.
"Moja porodica je među zadnjima izbjegla. Noć prije četnici su zapalili kuću iznad naše. Danas sam često u mom Višegradu. Vraćam se kući koju sam kao dijete morao napustiti pod navalom zločinaca, spašavajući život. Ujedno nastojim graditi novu budućnost, koja će se ogledati u suživotu, razumijevanju i toleranciji. Živim u nadi da će moja i sva djeca u našoj domovini imati sretno i mirno djetinjstvo", kaže Kuka.
Višegrad je općina u kojoj je ubijeno najviše djece na području BIH, 127 podatak je Udruženja porodica nestalih lica "Višegrad 92."
"To su uglavnom djeca dobi do 15 godina, uz sve ostale strašne zločine koji su počinjeni na ovim mjestima. Nemoguće je pronaći grobnice jer niko neće da kaže gdje su. Teško je pronaći posmrtne ostatke, veliki broj je ostao u Perućcu", kaže Hedija Kasapović, predsjednica Udruženja.
Zločini počinjeni u Višegradu sa imenima i fotografijama ubijenih i nestalih Višegrađana opisani su i u knjizi koju je udruženje prije skoro četiri godine pripremilo za štampu, ali za to nemaju novca. Razočarani su i zbog činjenice da osim federalnog ministarstva za izbjegla i raseljena lica niko od institucija ne pridaje pažnju njihovom radu niti im daje podršku.
Presuđeni zločinci
Za zločine počinjene u Višegradu podignuto je niz optužnica. Do sada je pravosnažno presuđeno 18 zločinaca, od čega troje u Haškom tribunalu. Ukupno je presuđeno 247 godina zatvorske kazne, te jedna doživotna kazna zatvora, i to Milanu Lukiću, vođi "Belih orlova", koji je uhvaćen u Argentini 2005. godine.
Zločinac Sredoje Lukić osuđen je na 27 godina. Mitar Vasiljević koji je osuđen na 15 godina, nakon 2/3 odslužene kazne pušten je na slobodu i u Višegradu dočekan kao heroj. Momir Savić je dobio 17, Boban Šimšić 14, a Željko Lelek 16 godina. Novo Rajak presuđen je na 14, Nenad Tanasković 8, a Predrag Milisavljević 20 godina. Milošu Panteliću izrežena je kazna od 15 godina zatvira, Petar Kovačević dobio je 9, a Oliver Krsmanović 18 godina. Dragan Šekarić služi kaznu od 17 godina, Vitomir Racković 10, a Vuk Ratković 8 godina (uz isplatu štete žrtvi koju je silovao u iznosu od 35.000 KM). Radomir Šušnjar osuđen je na 20 godina, Petar Tasić 5 i Momir Tasić na 14 godina.
