BiH: Život u izbjegličkim kampovima u 21. stoljeću

Delalić je u Srebrenici izgubila tri sina. Sa svojih pet kćeri i mužem izbjegla je nakon pada Srebrenice u Šišiće, a nakon tri godine došla je u Višću. Živi od poljoprivrede i tkanja.

''Država se ne brine o nama. Ko mi je došao da pita: ''Džemila, kako si, kako živiš?''. Da mi da pomoć? Niko'', priča Delalić za agenciju Anadolija.

Već u poznim godinama, Delalić se svojim radom bori za opstanak. A najviše bi voljela da se vrati na svoje ognjište.

''Ja tamo dva imanja imam. Imam 50 dunuma u Kolarima, 15 u Dobraku i pet dunuma šume. I što se ja ne bih vratila? Ovdje moraš kupiti. Teže će biti za drvo, nego za hljeb. Ali, ne mogu se vratiti, jer mi ni kuću nisu napravili", kazala je Delalić.

Razočarana je nebrigom države za izbjeglice. Svjedočila je na suđenjima u Zagrebu, Beogradu, Haagu, ali za ovaj svijet, kaže, nema riječi. Ne sudi se, tvrdi, pravedno i vjeruje da pravde na ovom svijetu nema.

''Ne slažem se sa onim što u Haagu svi govore: ''Nisam kriv, nisam kriv''. Ja sam bila u Srebrenici, gledala sam i Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Sve ih znam. Srpska vojska nam je bacala hljeb kao paščadima. A tri večeri koji je haos i rusvaj u Potočarima bio, to se nikome ne može kazati. Potočari se nikada ne mogu zaboraviti'', prisjetila se Delalić.

Njena najveća želja ostaje da se vrati u svoj dom. Tamo bi imala mogućnosti da se bavi ratarstvom, da uzgaja stoku, da, kako veli, živi od poštenog rada na svojom ognjištu.

''Naravno da bih se voljela vratiti na svoju zemlju, pa bi mi došla i unučad. Ali kako se vratiti kada je sve spaljeno, porušeno'', gotovo suznih očiju govori Džemila.

U 115 domaćinstava u Višći žive 293 izbjeglice. Od onih koji su tek na početku života, pa do onih koji su u poodmakloj dobi. Svi dijele istu sudbinu. Izbjeglice su.

Halida Dudić izbjegla je iz Srebrenice 1993. godine, a već naredne došla je u Višću. I danas, 19 godina nakon dolaska, nije se vratila u svoj kraj.

Nije dobila donaciju za obnovu kuće kako bi se mogla vratiti. Od države ne prima nikakvu pomoć.

"Uslovi života su nam nikakvi. Ipak, sada je bolje nego što je bilo ranije. Prije je ovdje bilo gužve, a sad je malo manje naroda. A uslovi... Plaćaš struju, vodu i eto. Nemamo nikakvu pomoć, jer smo izbjeglice. Moj muž dobija samo 54 marke (27 eura) penzije, a u logoru je bio 6 mjeseci. Od toga živimo",

Jedno vrijeme išli su na svoju zemlju sijati pšenicu, a imali su i ovce. Na kraju su morali odustati, jer im se ''nije isplatilo'' zbog udaljenosti imanja.

"Voljela bih se vratiti na svoju zemlju, što se ne bih vratila. Ovdje živimo od muževe skromne penzije, a i sin mi radi, ali ne prima redovno ni platu", priča Dudić.

Iz Bijelog Potoka kod Zvornika za vrijeme rata u ovo izbjegličko naselje stigla je Tima Kadrić. Sa svoja dva sina živi na spratu jedne kuće u Višći. A u svoje selo bi se vratila, kada bi imala uslove. Osim svoja dva sina nema nikoga i u selu ne smije spavati sama.

"Pokušavala sam ispočetka da dobijem donaciju, ali nisam uspjela. Obećali su mi je, očistila sam pristup do kuće, čekala... Ali ništa. Poslije su mi rekli da počnem graditi od svojih sredstava. Ali kako? Novca nemam. Nemam penzije, primanja nikakvih nemam", pojasnila je Kadrić.

Iz Bijelog Potoka izbjegla je preko šume u vrijeme rata i nije se više vraćala. Najveća želja joj je da se vrati u svoj dom, da se put do njenog sela raskrči i održava, kako bi ona mogla živjeti tamo.

"Nemam nikakvu pomoć što sam izbjeglica, ali ne bih sutra odbila donaciju. Ja bih voljela na svoje da se vratim i da ovo malo života što imam provedem tamo, na svom", rekla je Kadrić.

Stanovnici Višće pored Živinica, pored toga što dijele istu sudbinu, dijele i jednaku želju za povratkom. Jednoglasno kažu kako im je cilj da ostatak života provedu na svom ognjištu.

Djeca koja danas žive u kampu, tu su i rođena. Ne sjećaju se ''rodne grude'' njihovih roditelja.

Oko 2.5 miliona Bosanaca i Hercegovaca bilo je primorano napustiti svoje domove uslijed ratnih dešavanja, kazala je za agenciju Anadolija predsjednica Unije za održivi povratak i integracije Mirhunisa Zukić.

Više od milion izbjeglo je izvan BiH, dodala je ona, dok je ostatak utočište našao u raznim krajevima ove države.

Proces povratka započeo je potpisivanjem Daytonskog sporazuma 1995. godine, na osnovu Aneksa VII tog sporazuma, ali ni do danas povratak nije okončan.

UNHCR je nedavno objavio da još 75.000 ljudi u BiH žive kao izbjeglice.

Do danas je obnovljeno 68 posto stambenog fonda, odnosno 325 hiljada stambenih jedinica. Ali, 145 hiljada kuća i stanova još je razrušeno. Iz Unije za održivi povratak naglašavaju kako u bazi podataka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH ima još 43 hiljade porodica, što znači da više od 100 hiljada ljudi nije prijavilo za povratak. Mnogi su i danas izbjeglice u svom gradu, a jedan od primjera je i Mostar.

Razlog je, kako objašnjava Zukić, "što su se ljudi umorili od procedura koje su pritom preskupe za jednog povratnika".

"Unija je sa svojih 114 lokalnih nevladinih organizacija uradila monitoring održivosti povratka u periodu od tri godine, te se došlo do podataka da se 727 hiljada osoba vratilo svojim domovima", istakla je Zukić.