Bivši asistent profesora emeritusa Esada Zgodića: Mnogi partijski drugovi su pali na praktičnom ispitu
Zgodića je opisao kao osobom koja je cijeli svoj život bespoštedno posvetila nauci i politici, nerijetko na vlastitu štetu i uz velika odricanja. U prilog ovoj konstataciji je istakao ono što mu je Zgodić, ispričao jednom prilikom, a dešavalo se tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995.
"Sjećam se da je govorio da mu je tokom rata, u opkoljenom Sarajevu, kada nije imao ni grijanja, ni struje, pa ni hrane, bilo najvažnije da ima pisaću mašinu i da improvizira nedostatak papira kako bi na što manje prostora napisao što više. Tada je radio na rukopisu koji je 1998. objavljen pod naslovom 'Bošnjačko iskustvo politike'", prisjetio se Hasanović.
Spomenuto djelo smatra jako vrijednim, jer je njime prvi put objedinjena poznata građa o bosanskohercegovačkim, odnosno bošnjačkim političkim misliocima i filozofima koji su pisali i djelovali u osmansko doba. Napomenuo je da je to podrazumijevalo podrazumijevalo arhivski rad, ne samo u nemogućim uslovima, već i u uslovima gdje je svaki odlazak do arhiva značio i da glavu stavljaš u torbu.
Prema Hasanovićevim riječima, tada se takvo nešto, pored svih ostalih čovjekovih egzistencijalnih potreba, možda činilo suludim, ali je Zgodiću pisanje bilo egzistencijalna potreba. Istakao ga je kao potvrdom onoga da neko ko je spreman na takav rad mora biti spreman na mnogo razočarenja, ne samo u nauci, već i u politici.
"Na to je Zgodić veoma često nailazio, ali je to veoma vješto skrivao. Od drugih, ali čini mi se i od sebe ponajviše. Tako da, iako je izvana bio izrazito strog, pokazujući neupitno čvrst karakter, on je u dubini zapravo bio veoma emotivna osoba na njemu svojstven način", dodaje.
O Zgodićevom akademskom radu
Smatra da je možda rano i nezahvalno pokušati generalizirati ili sistematizirati, ali na prvu bi rekao da se Zgodićev najveći akademski i naučni doprinos može sažeti kroz raznovrsnost tema kojima se bavio.
"On je temama pristupao problemski i fenomenološki - uvijek je nastojao pristupiti određenom fenomenu i objasniti ga iz politološkog ugla. Odbijao je da se bavi istim temama. Za njega je to naprosto bilo dosadno. Njegova naučna radoznalost ga je vodila do toga da je uvijek bio spreman učiti nešto novo, da se upušta u brojna eksperimentiranja, kako tematska, tako i disciplinarna", ocijenio je.
Također se prisjetio da se kao student s kolegama šalio da Zgodić izmišlja pojmove koji ne postoje, ali da on u tome ne bi vidio šalu.
"Nastojao je imenovati fenomene u politici koji nisu ranije imenovani ili koji nisu primjećivani, na taj način problemski uvodeći ih u nauku. Nije mu bilo strano poslužiti se i terminologijom iz drugih disciplina kako bi objasnio fenomene u politici. Kroz svoje knjige nastojao je uvesti neke novine, pa je tako govorio o političkoj zoologiji, političkoj meteorologiji, o različitim multiverzumima vlasti", naglasio je.
Napomenuo je da se u svim Zgodićevim preokupacijama nalazio isti motiv, a to je bespoštedna kritika kapitalizma, kako je naveo, svih vrsta esencijalizama i fundamentalizama, čvrsto vjerujući u mogućnost alternativnih politika i tragajući za emancipatorskim mogućnostima. Kao najbolji primjer toga je istakao njegovu pretposljednju, dvotomnu knjigu "Politička proizvodnja patnje".
"Zgodić je naglašavao da je imao probleme s autoritetima u obliku uzora, bilo u politici ili u nauci. Nikada se, još tokom studija filozofije, nije mogao tek olako svrstati da bi za sebe rekao da je, primjerice, ničeanac, hegelijanac i sl. Uvijek je imao značajnu rezervu spram toga", ocijenio je.
Hasanović je mišljenja da je to poruka na koji način da ga se sjećamo.
"Umjesto idealiziranja, ono što bi on od nas zasigurno tražio jeste prije da se referiramo na njega kroz nova čitanja, interpretacije, pa i kritičko polemiziranje s njegovim idejama", naveo je.
Također je napomenuo da čovjek nakon smrti bude ili zaboravljen ili ga se, ako mu društvena i politička važnost budu prepoznati, krene prisvajati i svojatati od različitih ideoloških struja te ga interpretirati na način koji njima odgovara. Objasnio je zašto je Zgodić ostao, kako je naglasio, nepokolebljivi ljevičar, pa i marksista.
"U razgovorima je (Karla) Marxa nazivao genijem, naglašavajući njegovu važnost, ne samo kao ekonomiste, već podcrtavajući i njegovu ranu humanističku crtu. Vjerovatno će ta njegova marksistička dimenzija ostati zapostavljena kod onih koji Zgodića budu tumačili isključivo kroz prizmu njegovih tekstova o Bosni i Hercegovini", konstatovao je.
Međutim, kako je naveo, moguća je i obrnuta situacija - da će oni koji ga budu tumačili kroz prizmu lijeve političke misli možda namjerno zapostaviti i ovaj aspekt njegovog pisanja o državi i narodu.
"No, čini mi se da ga je ljevica odavno, još za njegovog života, zapostavila i marginalizirala, iako su se pojedini viskopozicionirani profesionalni ljevičari krenuli netom nakon njegove smrti utrkivati po društvenim mrežama ko će prije, emotivnije i intimnije izraziti žaljenje za njegovim gubitkom te naglasiti da su ponosni što su imali priliku učiti od njega. Ako je suditi prema politikama koje provode, možda jesu učili, ali nisu naučili. Na praktičnom ispitu su definitivno pali", zapazio je Hasanović.
"Tri kontroverzne, gotovo heretične ideje"
Mišljenja je da ako se misli slijediti Zgodićeva misao, onda se ne smiju zapostaviti tri pomalo kontroverzne, skoro heretične ideje koje se prožimaju kroz njegov intelektualni i društveno-politički angažman. Prva ideja jeste Bosna i Hercegovina kao država bez nacije.
"U reizdanju knjige 'Ideja bosanske nacije' iz 2021., izvorno objavljenje 2008., Zgodić eksplicitno zaključuje da današnja Bosna i Hercegovina ne posjeduje tradiciju državnosti, niti volju ljudi da žive u jednoj političkoj zajednici koja bi bila pretpostavka za određenu državljansku naciju. Stoga, ideja Bosne i Hercegovine kao nacionalne države nije moguća - bilo da je riječ o većinskoj, bošnjačkoj ili nekoj hibridnoj i integralnoj, bosanskoj naciji", obrazložio je.
Prema njegovim riječima, ideja bosanske nacije za Zgodića je razlomljena i osporena historijskim iskustvima nepredvidivih historijskih silnica. Umjesto toga, radije je zagovarao Bosnu i Hercegovinu kao mutlinacionalnu državu bez političke nacije koja bi bila građanska i proliberalna, demokratska država u kojoj bi postojeće nacionalne, prije nego etničke volje, ostale egzistirati u aranžmanima konsensualne demokratije.
"Takva ideja, prema njemu, počiva na ideji eksteritorijalnog federalizma po kojem, teritorijalna struktura države ne bi bila bazirana na etničkom principu dok bi se on, taj etnički kao nacionalni princip, istovremeno objektivizirao kroz državne institucije", dodaje.
Ukazao je da Zgodić nije pravio razliku između dobrog i lošeg nacionalizma, tj. da je svaki nacionalizam jednako zlotvoran.
"Kako to 2012. obrazlaže u svojoj knjizi 'Teritorijalni nacionalizam: Ideologija, zlotvorstvo u alternative', ne može se govoriti o dobrom, dobroćudnom, benignom, legitimnom i konstruktivnom nacionalizmu na jednoj, i zlom, zloćudnom, malignom, destruktivnom nacionalizmu na drugoj strani. Zgodić ne štedi negativne epitete kojima bi opisao nacionalizam. On je za njega 'podrumski smrad', 'ustajali, otrovni, zagušujući, smrtonosni ugljenmonoksidni talog iz kojeg dolaze ubilačke mahnitosti destrukcije, nekrofilije, zla i zločina uopće'", podsjetio je.
Drugu Zgodićevu ideju je Hasanović ocijenio kao konstatacijom, a odnosi se na ZAVNOBiH.
"Često, kada bismo raspravljali o ZAVNOBiH-u i kada sam mu ja davao neke svoje interpretacije, iako se slagao s njima, uvijek me upozoravao na jednu stvar - da se ne smije zapostaviti historijski subjekt ZAVNOBiH-a, a to je Komunistička partija. Zato, za Zgodića, slom socijalističkog režima pod dekorom slobode i demokratskog višestranačja omogućen je ksenofobnim mobilizacijama straha tek formiranih, mononacionalnih stranaka u asistenciji vjerskih zajednica, kao i stranih mreža službi i organizacija opsjednutih rušenjem komunizma", naveo je.
Također je podsjetio na Zgodićevo uvjerenje da prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini 1990. nisu bili ni slobodni, ni demokratski.
"Zanimljivo je da je hrvatski politolog Dejan Jović zbog sličnog stava, da je referendum o hrvatskoj nezavisnosti bio neslobodan i neliberalan, objavljenog u časopisu 'Politička misao' bio osuđen na javni linč. Da li se onda sa sličnom Zgodićevom tezom ovdašnja javnost složila, pa sličnog linča nije bilo? Ne. Mislim da su razlozi mnogo jednostavniji. Ovdašnja javnost, pa čak ni ona akademska, nije sklona da čita naučne radove, pa izgleda ni svojih kolega", mišljenja je.
Kao treću Zgodićevu ideju je istakao bespoštednu kritiku kapitalizma.
"Kapitalizam kritizira na različite načine i na različitim mjestima, kako na lokalnim primjerima postratne, postsocijalističke tranzicije, tako i na globalnim primjerima gdje prepoznaje brojne štetnosti kapitalizma po društvo", dodaje.
Hasanović je također podsjetio da u kontekstu današnjeg datuma, nerijetko u dnevnoj politici, sasvim opravdano, slušamo kako Republika Srpska kao dio Bosne i Hercegovine ugrožava njen suverenitet separatističkim aspiracijama i politikama. U takvim se raspravama insistira se na, kako je naveo, važnosti države i njenog teritorija, kao i na važnosti državne imovine.
"No, istovremeno, u tom se kontekstu gotovo nikad ne problematizira privatizacija, prodaja ili koncesije Federacije Bosne i Hercegovine te iste državne imovine stranim investitorima. O tome smo pričali u jednom od naših posljednjih susreta. Takva politička praksa nije samo bila prisutna kod nekakvih, zagriženih liberala, već i onih političkih aktera koji bi se kleli u suverenost ili onih koji se, bar nominalno, smatraju nekakvom ljevicom. Ovi posljednji su možda otišli i najdalje", ukazao je.
Prema njegovim riječima, hvalospjevi privatizaciji, pa čak i jeftinoj radnoj snazi kao strateškoj prednosti Bosne i Hercegovine za investitore, nerijetko su dolazili upravo iz usta Zgodićevih drugova iz partije.
"Partije čijem je osnivanju upravo on i doprinio i za čiju je sudbinu bio vezan te drugova koji su u oproštajnim porukama po društvenim mrežama požurili da kažu da su od profesora mnogo naučili ili da njegove ideje moraju biti njihova vodilja. Kao što sam rekao ranije - na tom ispitu su pali", ponovio je.
Naglasio je da je srozavanje ideje ljevice te kriza u koju je ona upala sa SDP-om, problemi koji su Zgodića preokupirali do njegovih posljednjih dana.
"Zgodić je bio svjestan da kroz takve prakse lijeva ideja u Bosni i Hercegovini nestaje. Posljedicu toga Zgodić je vidio upravo u onome što je imenovao deintelektualizacijom partije - njenog rukovodstva u prvom redu - bila je potpomognuta marginalizacijom upravo onih koji su se o lijevoj ideji usuđivali misliti mnogo dublje i radikalnije nego sto je to možda dozvoljeno", ocijenio je.
Istakao je da je Zgodić u odsustvu bilo kakvih unutarpartijskih promišljanja o ljevici, svoju frustraciju spram intelektualne dekadencije partije koju je osnovao i kojoj je pripadao pretvorio u knjigu "Šta sam govorio Partiji" za koju je naveo da predstavlja sistematiziranu zbirku polemičkih tekstova, izlaganja te transkripata njegovih izlaganja na partijskim tijelima.
"Ta knjiga je jako važna jer predstavlja svojevrsni zapis o vremenu, hroniku, hrestomatiju i čitanku jednog konkretnog političkog subjekta. Čak je insistirao na tome da izdavač te knjige bude sam SDP, što se i desilo. Mislim da nije bilo jednostavno odbiti profesora za takav vid njegove želje, ali da se nešto 'primilo' iz njegove kritike Partije koja je ideju prvo razvodnila trećeputnim skretanjima, a potom i zamijenila preokupacijom za vlašću, klijentelizmom i unutarpartijskim progonom intelektualaca iz nje - plašim se da nije", konstatovao je.
Hasanoviću se čini da je Zgodićevo sjećanje na vlastito govorenje (u) partiji, kao i sadržaj tog govora, kako je izjavio, subverzivno stavljaju znak jednakosti između uzroka i posljedice, na autoritarizaciju partije do njene trenutne dezorijentiranosti koje ukazuju na njenu duboku krizu.
"Kada bi Zgodićeve poruke bile vodilja na putu vrijednosti življenja u Bosni i Hercegovini, kako je jedan njegov partijski drug nakon njegove smrti napisao te istakao da je na njegovim drugovima da nastave tim putem, onda takav put sigurno ne bi bio onaj u kojem bi aktuelna Vlada FBiH olakšavala prodaju državnog zemljišta stranom investitoru i koncesionaru, u ovom slučaju šumskog zemljišta", dodaje.
Šta bi ljevica trebala biti danas
Podsjetio je da Zgodić nije bio samo kritičar, već i neko ko se do posljednjeg trudio reafirmirati ulogu ljevice u savremenom kontekstu i ponuditi odgovor na pitanje šta bi ljevica trebala da bude danas.
"Bio je blizak brojnim recentnim trendovima u lijevoj misli poput demokratskog socijalizma, koliko je istovremeno naglašavao važnost kulture sjećanja. Ona se u prvom redu zasnivala na proaktivnoj afirmaciji antifašizma, ne kao komemoracijske, već proaktivne komponente lijevog djelovanja te sjećanja na domaće, bh. ljevičare i marksiste između dva svjetska rata koje su svoje ideje branili vlastitim životima", istakao je.
Naglasio je da je uzroke deintelektualizacije i klijentelizma u SDP-u vidio u ignorisanju njenog idejnog nasljeđa, u raskidu s komunističkom tradicijom kao njene nezaobilazne historijske komponente.
"U recenziji koju sam pisao za tu knjigu napisao sam da je ona njegov svojevrsni politički testament, ali i fundament za neki novi politički subjekt na lijevoj sceni", dodaje.
Odnos Zgodića s kolegama i studentima
Hasanović se nije slagao oko svih pitanja sa Zgodićem. Ukazao je da je intelektualna razilaženja uvažavao.
"Imali smo razlika i sukobljavanja u mišljenju, ali ono što sam kod njega posebno cijenio jeste da je on takva intelektualna razilaženja i sukobe uvažavao. Nikada nije tražio da se s njim slaže, ni od kolega, ni od studenata. Volio je polemizirati, slušati argumente drugih i tome suprotstavljati svoje argumente. To je i mene motiviralo da u raspravama s njim nastojim imati bolje argumente", prisjetio se.
Zgodića je istakao kao nekoga ko je mnogo cijenio mišljenje drugih te da je branio svoje stavove i nikada ih nije nametao drugima.
"No, bio je neko ko će ih rado korigovati i promijeniti vlastito mišljenje ako vidi da je u krivu, bilo da mu taj stav kaže neki stariji ili mlađi kolega, konobar, taksista ili komšija. Ako su mu se takvi stavovi doimali, djelovali prosvjetljujuće na njega, on ih je uvijek rado isticao kao primjere. Bio je sklon onome što je nazvao kolebljivost volje - stalnom propitivanju svega i značilo mu je tuđe mišljenje, bez obzira hoće li ga prihvatiti ili ne", naglasio je.
Iskustvo s ANU BiH
Hasanović je izjavio da je Zgodić mnogo pisao, ali da je nažalost više onoga što je ostalo nenapisano. Osvrnuo se i na njegovo iskustvo s Akademijom nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANU BiH).
"Brojna su iskustva između uspjeha i poniženja. Lično mi je drago što je na promociji dvaju novih knjiga na FPN prije, eto, manje od mjesec dana, a koja će biti i njegov posljednji javni nastup, nekako svoju karijeru simbolično završio tako što je podijelio svoje iskustvo s ANU BiH iz 2012. Konkretno, referirao se na negativno mišljenje Muhameda Filipovića u kojem Filipović konstatira kako po njemu nije vidljivo zašto i po čemu se Zgodića treba kvalificirati naučnikom", ispričao je.
Poručio je da ako se Zgodića želimo sjećati, onda ga moramo čitati, studirati i proučavati. Kako je naveo, ako je suditi po knjigama i idejama koje nam je kroz njih ostavio, onda je on tu sa nama i bit će sa nama dok god i nas na taj način bude s njim.
