Bogić Bogićević za Klix.ba: Zlo je podiglo glavu, BiH još žele razbiti i upokojiti
Bogićević za Klix.ba govori o agresiji na BiH i njenoj budućnosti, raspadu Jugoslavije, povijesnoj sjednici Predsjedništva SFRJ, kada je onemogućio vojnu intervenciju na BiH, Srbiju i Hrvatsku, protestima, budućnosti socijaldemokratije u BiH.
Gospodine Bogićević, krajem prošlog mjeseca ste dobili titulu počasnog doktora nauka, koliko Vam ona znači? Nagrade i počasti nisu mjerilo vrijednosti ni uspjeha, ali, naravno, da godi kad neko procijeni da ste učinili nešto što zaslužuje priznanje. Radi ordenja, titula i počasti nisam ništa u životu radio niti ću raditi. To dolazi samo po sebi. No, kad vidim da je nekom dodijeljeno neko priznanje, uvijek pomislim koliko je to nepravedno prema mnogim ljudima koji čine velika djela, ali nisu na oku javnosti, pa ni onih koji su u poziciji da dobra djela nagrađuju.
Premda živimo teška vremena, kada je zlo svuda podiglo glavu, mislim da u BiH ima mnogo ljudi koji su dostojni da društvo na neki način pokaže da cijeni njihov doprinos. Svojedobno sam mislio da je nauka moja budućnost. Stekao sam i titulu magistra, ali me politički i društveni rad preokupirao tako da nikad nisam dovršio vlastiti doktorat, na kojem sam ozbiljno radio. Naravno da počasna doktorska titula nije za to zamjena, ali na neki način govori i o tom aspektu mojih životnih opredjeljenja i sklonosti.
Navršile su se 22 godine od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno, 6. april se slavi i kao dan kada je Sarajevo oslobođeno 1945. godine. Gledajući s ovog povijesnog odmaka, kako vidite današnju poziciju države Bosne i Hercegovine i, što je važnije, njenu budućnost?
Politikama koje su željele da razbiju Bosnu i Hercegovinu, od čega još nisu odustale, ne odgovara potvrda istorijskog kontinuiteta naše državnosti. Oni žele da je demontiraju sa ključnom tezom da države ovdje nikad nije ni bilo, da su ovo samo neke provincije u kojim su oduvijek živjeli samo „zalutali“ Srbi i Hrvati, dakle pripadnici naroda iz susjednih država. Oni negiraju i samosvojnost bošnjačke nacije i vječito pokreću neke „istrage poturica“, samo da bi falsificiranim tvrdnjama navukli vodu na svoj mlin regionalne hegemonije.
S njima ne vrijedi diskutovati. Oni i sami znaju da ne govore istinu. Njima je bitan interes, u ovom slučaju politički i nacionalistički, da otmu nešto tuđe te da to ispadne kao vraćanje nečega što im je, navodno, uvijek i pripadalo.
Takvi političari i sijači zavade s vremena na vrijeme misle da je došao njihov trenutak u kojem će BiH podijeliti i upokojiti. U tome neće uspjeti ukoliko ovdje budu dovoljno jake snage koje istinski poštuju i žive pomenutu formulu po kojoj BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska.
U tom kontekstu, kako komentirate višegodišnje prijetnje Milorada Dodika secesijom, pa i posljednje usporedbe sa Krimom. Istovremeno, sve više jačaju zahtjevi za uspostavu ekskluzivno hrvatskog teritorija, što vodi daljnjem sjeckanju zemlje. Takvi glasovi, nažalost, dolaze i iz krugova Evropske unije. To su politike podjela, odvajanja i pripajanja koje misle da je BiH izgubila svoju supstancu i da joj nedostaje samo završni udarac. Dodik je u tome i uporan i raznovrsan. Zbivanja na Krimu samo su jedan od povoda za njegove političke snove. Tako nekada nije ni govorio niti djelovao. Učinke tog separatizma ne treba mjeriti po jačini glasa kojim te parole izvikuje Dodik. Mislim da se stvari pomalo mijenjaju te da takve ideje iza sebe više nemaju masu kakvu su imale prije deset godina, a pogotovo prije dvije decenije, ni u RS, niti u Srbiji.
Mjesec februar u BiH su obilježili masovni protesti u BiH. Nažalost, završili su u nasiljem, ali što je, po meni, još gore, nismo dobili nagovještaje rješavanja bh. krize. Šta, evo, poslije dva mjeseca mislite o tim događajima?
Svi razlozi za masovne i ogorčene proteste postoje na svakom pedlju naše zemlje. Svuda je stanje katastrofalno: ekonomija mrtva, budžeti prazni, vlast inertna i samo sebi okrenuta. Ono što se dogodilo početkom februara, kada su rušene vlade i paljene zgrade, odvijalo se sa puno mana i miješanja raznih interesnih grupa koje su nastojale iz tog meteža za sebe da izvuku neku korist. Nisam siguran da je vlast iz toga izvukla pouku, sudeći po reakcijama na proteste. Oni i dalje izazivaju gnjev svojih građana.
Čini mi se, ipak, važnije da pouke izvuku građani. Oni su ti koji bi trebali više da vladaju svojom sudbinom, između ostalog i kroz kontrolu vlasti, koje dosad nije bilo. Jedan od oblika kontrole su i protesti i demonstracije, koji u svom početku, u društvu koje u tome još nema izgrađenu demokratsku tradiciju, moraju da pate od dječjih bolesti.
Mislim da krivo računaju političari koji misle da će uvijek pred sobom imati pitomo stado, koje mogu da vode na uzici, koje će mirno da trpi vlastito mučenje. Ukoliko se stanje u zemlji ne bude popravljalo, neizbježno je suočenje sa građanskim otporom. U drugom i narednim talasima on bi mogao biti znatno masovniji i efikasniji od onoga februarskog, a da se pri tome izbjegne nasilje, ali i dosoljavanje raznih političkih kuhinja koje nezadovoljnu masu žele da pretvore u manipulisanu rulju preko koje će ostvarivati svoje ciljeve.
Građani će postati subjekti ovoga društva. Samo je pitanje kad će se to desiti i da li će tu svoju ulogu morati da izbore na ulici ili kroz neku odgovorniju vlast, koja će shvatiti da ljude ne mogu vječito „hraniti“ lažnim obećanjima.
Navršile su se 23. godine od Vašeg povijesnog „Ne“ na sjednici Predsjedništva SFRJ kada ste praktično onemogućili uspostavljanje vojne uprave u Sloveniji i Hrvatskoj i smjene rukovodstava BiH i Makedonije. Kako danas gledate na to što se dešavalo na ovoj sjednici?
Sjednica je održana u vrijeme velikih demonstracija u Beogradu, i to u faktičkoj ilegali, na tajnom komandnom mjestu JNA. To je bio dan kada je trebalo donijeti, formalno, odluku o povišenoj borbenoj gotovosti JNA. No, kao što se kasnije moglo vidjeti iz brojnih memoara, bilo je planirano da se uvede vojna uprava u Hrvatskoj i Sloveniji, a vojno-političkim mjerama trebalo je srušiti rukovodstva u Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Ja sam, u nedostatku želje tadašnje tronacionalne koalicije u BiH da sa mnom komunicira, odlučivao u skladu sa svojom savješću, imajući stalno u vidu da predstavljam cijelu BiH i njene građane, bez obzira na naciju i vjeru.
Trebalo je, dakle, donijeti odluku o povišenju borbene gotovosti, to jest odluku o ratu, o početku rata već 12. marta 1991. godine. Razmišljao sam: Protiv koga taj rat treba da se vodi? Niko Jugoslaviju nije napao ni izvana niti iznutra. Zar protiv nas samih da povedemo rat? Bio sam siguran da za takvu odluku neću glasati - ni po cijenu života. Nisam dao svoj glas tom mračnom planu, iako sam bio izložen grubim pritiscima i zastrašivanjima, također i nemoralnim ponudama da izdam i svoju republiku i svoju savjest za novac i privilegije. Štab Slobodana Miloševića dao je sebi tada deset dana da, kako su planirali - slome Bosanca! Nisu me slomili, a JNA nije zavela vojnu upravu niti izvršila državni udar.
Da li se Jugoslavija mogla očuvati ili je nacionalizam bio prejak da bi ta država mogla da preživi poslije Tita? Poslije bitke lako je biti general, pa se ne bih upuštao u tu vrstu ocjena. Pao je socijalizam i u sovjetskoj i u jugoslovenskoj varijanti. No, siguran sam da te ideje nisu umrle. One će, kroz filozofsko-socijalno djelo Karla Marxa, vjerovatno biti inspiracija nekim budućim generacijama. Naprosto, svijet se mora kretati u pravcu pravednije organizacije društva, pogotovo raspodjele materijalnih i drugih dobara.
Kako onda komentirate tvrdnje koje se često javljaju, a to je da je BiH mogla izbjeći rat da 1992. godine da nije krenula putem samostalnosti. Je li to tačno? U tom slučaju rata ne bi bilo onda kada se desio. No, pitanje je šta bi bilo dalje: koliko bi BiH mogla da trpi i izdrži. Mislim da bi vremenom, ipak, došlo do konflikta, jer je velikosrpski plan podrazumijevao, ne samo pripajanje BiH Beogradu, nego i uspostavljanje kulturoloških, tradicijskih, vjerskih i sličnih uzusa koji nisu po mjeri nas ovdje, naših običaja i prirode bosanskog i hercegovačkog čovjeka i podneblja.
Kako biste ocijenili poziciju socijaldemokratije danas u Bosni i Hercegovini i šta su njene perspektive?
Socijaldemokratija je, nažalost, prilično pala i neuspješna je kroz trenutno dominirajuće stranke koje nose pomenuti prefiks. No, socijaldemokratsko uvjerenje u ljudima je mnogo više uvriježeno nego u glavama lidera tih stranaka. Tim ljudima neko će jednom ponuditi i pravu stranačku socijaldemokratiju, lišenu političkih lidera, koji su borbu za socijalnu pravdu pretvorili u rat za vlastiti probitak.
Žao mi je što je ova ideja u takvoj poziciji, jer SDP ima, po mom mišljenju, poštenu i dostojanstvenu glasačku publiku. Nažalost, nju su umišljeni lideri zloupotrijebili da bi ispunjavali neke svoje sebične i koristoljubive prohtjeve i snove.
