Dan grada Sarajeva bez novog gradonačelnika i u kaljuži politikantstva na 6. april
Ovaj dan je simbol sarajevskog iskoraka u novo vrijeme nakon ratnog razaranja 1945. godine i početak novog ratnog razaranja 1992. Na ovaj dan grad se oslobodio od nacističkog i fašističkog okupatora, a onda je na taj dan, 47 godina kasnije, ponovo počela njegova ratna okupacija inspirisana najisključivijim i najdestruktivnijim oblikom nacionalizma.
Sve ono što je postignuto pod imperativom slobode, jednakosti, pravde i multikulturalizma do 1992. je rušeno u tri naredne godine, ali nije srušeno. Sarajevo je preživjelo i živi. Istina, život je daleko od onog kakav su očekivali njegovi stanovnici.
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, a to je više od 25 godina, grad je djelomično, u nekim aspektima postao dio savremenosti. Korupcija, nepotizam te druga nezakonita i nemoralna djela loše politike za posljedicu imaju urbicid i krajnje zapostavljenu javnu infrastrukturu, umjetnike i sportiste prepuštene same sebi.
Da je politikantska kaljuža ličnih i stranačkih interesa oblikovala i oblikuje Sarajevo, najjasnije se pokazalo prilikom nedavnog (ne)izbora Bogića Bogićevića za gradonačelnika. Zbog takvih politikanata, neovisno o tome čiji stranački dres nose, Sarajevo na svoj najznačajniji dan nema gradonačelnika.
A nekada je ovaj grad imao političare vizonare koji su mu služili, koji se pamte, jer građani i danas svjedoče i koriste njihova djela. Jedan takav je bio Emerik Blum, gradonačelnik s kojim se Sarajevo promijenilo radikalno nabolje.
Ionako teško stanje Sarajlijama, ali i stanovnicima ostatka Bosne i Hercegovine dodatno je otežala pandemija koronavirusa. Ali, za nadati se da će tamne dane zamijeniti oni vedriji i ljepši.
"Nema ljepšeg ljeta od sarajevskog. Ti ljetni dani s njihovim mirom, sjajem i zelenilom, izgledaju kao neka nagrada onima koji moraju da podnose vlažne jeseni, oštre zime i ćudljiva proljeća sarajevska. Za takvog ljetnjeg jutra varoš izgleda kao savatli bagdadska tepsija sva išarana listićima od kojih je polovina zlatna, a polovina tamna, sve su ulice proširene sjajnim i vrelim prugama sunčane svjetlosti i zagasitim uvijek prohladnim sjenkama. Ići tim sokacima, prolazeći čas kroz sjenu, čas kroz sjaj, uz šum nevidljive vode, ne izgleda kao dužnost i posao, nego kao duga i vesela igra. I ne zna se šta je ljepše i prijatnije, da li vrelina obasjane bijele kaldrme ili svježina tamnozelene hladovine", napisao je bosanskohercegovački nobelovac Ivo Andrić u priči "Poručnik Murat".
Hoće li Sarajevo zaista biti grad dostojnog čovjeka prvenstveno ovisi o njegovim građanima.
