Danas sahrana "oca nacije": Odlazak "mirotvorca" koji je stvorio Miloševića i Karadžića

Iako ga je politički i ideološki stvorio, Ćosić se i pred polazak Bogu na istinu distancirao od Miloševiića, kazavši razočarano "da je on bio političar našeg nacionalnog poraza". Mrtvog Miloševića je optužio da nije imao mogućnosti da "riješi nacionalna pitanja", jer je bio komunista i titoista i da je "vrlo nerealno proceniivao evropsko stanje", kao i da je "njegov život je tragičan i njegova politika je tragična".

Mada je simbolizirao vrijednosti potpuno suprotne onima za koje se zalagao pokojni premijer Srbije Zoran Đinđić, iako se zalagao za Srbiju koja je ubila Đinđića, Ćosić je rekao da "teško žali za odlaskom i ubistvom Zorana Đinđića". Manje je, istina, poznata činjenica da je Đinđić svjoje vremeno čestitao 80-ti rođendan Ćosiću, nazivajući ga "srpskim Tomasom Manom.

"Mislim da je to doista koban čin za sudbinu Srbije. Mi nemamo tako darovitog čovjeka u politici, čovjeka te inteligencije, tog obrazovanja, te vrednoće koju je imao sjajni Zoran Đinđić. On je u svakom pogledu bio hrabar i dalekovod političar", rekao je.

Kazao je da ne vidi Srbiju u EU i da EU "odlukom da pravi veliku Albaniju u srcu Evrope radi protiv same sebe". No, iako mu je ideološki bio puno bliži, kritički se osvrnuo na Aleksandra Vučića, aktuelnog premijera Srbije, tvrdeći da "će to što imamo jednopartijsku vlast ovu zemlju teško da košta".

"Pogotovo što ima i vođu koji se poistovjetio sa državom. To je samo Komunistička partija imala u našoj historiji. Bojim se da ćete u tom oportunizmu da izgubite i vrijeme i da dovedete zemlju u još teži položaj. Ovoj vlasti se mora napraviti jaka opozicija, da bi bolje radila. A ne samo da hapsi kriminalce, nego da radi drukčije. Jer, ja ne znam koji sektor našeg javnog života funkcioniše. Ne znam", zaključio je, tvrdeći da bivši predsjednik Boris Tadić u mnogim aspektima nije uvažio njegovu i politiku svoga oca Ljube, istaknutog SANU-ovca.

Na kraju, na upit šta je najveći srpski interes danas, Ćosić je na vrhuncu ironije odgovorio:

"Mir je najvažnija stvar".

Da je ovu istinu o miru Ćosić shvatio koju deceniju prije "prokletih '90", prije 28. juna 1989. godine kada je njegov eksponent Milošević sa Gazimestana na Kosovu poručio da smo "šest vijekova kasnije, danas, ponovo u bitkama i pred bitkama", te da ni "oružane nisu ni isključene", vjerovatno bi svi na ovim prostorima sretnije živjeli.

No, eto, nije bilo tako. I zna se da je Ćosić jedan od najodgovornijih za to. Nesporno je da su srpske jedinice u vrijeme Ćosićevog predsjednikovanja SR Jugoslavijom, od 27. aprila 1992 pa do kraja maja 1993. godine, dakle, u jeku agresije na BiH, vršile najokrutnije zločine i genocid u BiH.

Nadahnute Ćosićevom ideologijom, zločinačke jedinice igrale su svoj ples smrti. Upravo zbog toga je u ljeto 2009. godine član Predsjedništva BiH Željko Komšićo pokrenuo inicijativu za raspisivanje međunarodnih Interpolovih potjernica i pokretanje krivičnog postupka protiv Dobrice Ćosića kao "bivšeg predsjednika SR Jugoslavije, glavnog ideologa velikosrpske zločinačke politike i ključnog autora Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz 1986. godine".

Jedan od zločinačkih Ćosićevih izuma su i takozvana "humana preseljenja", koja je početkom 1993. godine dogovorio sa bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Kasnije će Ćosić iznijeti i ideju o podjeli Kosova, a Tuđman testirati praveći Bobanovo i Šuškovo selo kod Stoca, odnosno Čapljine za Hrvate srednje Bosne.

"Mirotovrac" Ćosić se u intervjuu za Dugu 1994. godine hvalio da je "postavio Karadžića na čelo srpske politike u BiH" i da ga je praktično stvorio.

"Radovan Karadžić je već započeo stvaranje Srpske demokratske stranke i, doista, mi smo bili u neobično tijesnim vezama. Tako reći svake noći smo telefonom razgovarali. Znao sam ga ja dobro još od 1968. godine kao pjesnika, kao mladog pobunjenog čovjeka. Odlazio sam kod njega kući, kad sam bio u Nikšiću. On je poslije toga bio i hapšen. Uoči samog Kongresa SDS-a, ja sam prosto naredio Radovanu, strogo, onako kao paternalistički: 'Prihvati se, moraš ti biti predsjednik, a kasnije ćeš izabrati Kecmanovića, ko zna koji će biti. Ali, u ovom času, prihvati se privremeno te dužnosti i budi predsjednik'. Nisam mogao ni pretpostaviti da će on postati ovakva figura. To je najdarovitiji srpski političar danas, čovjek sa svjetskom vokacijom, koji smije da stane pred svjetske kamere i koji u svakoj situaciji može da se snađe. Ima neku imaginaciju", govorio je Ćosić u aprilu 1994. godine dok su baš Karadžićevi podčinjeni sijali smrt po BiH.

Govoreći o svojoj studiji „O stvaranju Republike Srpske”, koja je predgovor „Dnevniku” Nikole Koljevića, prvog potpredsjednika RS, Ćosić je u maju 2011. godne pokušavao odbraniti svoju politiku prema BiH višim ciljevima.

"Internacionalni vjerski rat u Bosni od 1992. do 1995. kojim su politički rukovodile Sjedinjene Američke Države u saradnji s EU, oružano se okončao Daytonskim sporazumom, a politički se nastavio pod protektoratom i rukovodstvom 'visokih predstavnika' saveta Ujedinjenih nacija i Evrope. Nijedan učesnik i činilac bosanskog rata, nijedna ratna strana nije se odrekla ostvarenja svojih ratnih ciljeva. Muslimani pod imenom Bošnjaka nastavljaju da se bore za 'unitarnu Bosnu' na načelima Islamske deklaracije Alije Izetbegovića uz izdašnu podršku svih dosadašnjih visokih predstavnika i sadašnjeg, gospodina Inzka. Hrvati se bore za separaciju sada svoje Herceg-Bosne; Srbi se bore da odbrane RS na daytonskim načelima. Posle svega što se dogodilo u tom svirepom ratu, teško je shvatljivo odsustvo političkog razuma bošnjačkih političara i agresivnog reis-ul-uleme koji se ne odriču svojih ratnih ciljeva – unitarne Bosne i želje za poništenjem RS", govorio je Ćisić.

Ponašajući se kao srpska žrtva, Bošnjaci, po Ćosiću, "vjerskim šovinizmom podgrijavaju permanentnu i agoničnu krizu konfederalne daytonske tvorevine".

"Ja verujem u uspešnu odbranu nacionalnih i demokratskih prava Srba oličenu u RS. Novi generički faktor takve bosanske krize je neoosmanska Turska koja u ime 'istorijskih prava' izjednačuje Bosnu sa svojom Anadolijom i Sarajevo sa svojim Istanbulom... To su događaji koji nesumnjivo najavljuju novo, da li samo novo, razdoblje Turske na Balkanu. Slijetanje moćne Turske na Balkan kao u svoje historijske osmanske prostore sumnjam da donosi spokojnu budućnost Balkanu i srpskom narodu, jer aktivira i Zukorlićevo sandžačko pitanje. Kao da započinje i sandžakizacija Srbije, organski nastavljajući kosovizaciju Srbije, podstičući i druge vlastodržačke ambicije motivirane najavljenom regionalnom dezintegracijom Srbije", rekao je.

Posebno je hvalio Milorada Dodika:

"Milorad Dodik je nova pojava u srpskoj politici novije historije. Borben, a spreman na kompromis. On je u mom doživljaju hrabar i dostojanstven borac za srpska prava i odbranu Republike Srpske na daytonskim osnovama. Odličan je taktičar".

No, dosljednost je pokazao u negiranju zločina i genocida.

"Srbi, prokaženi Srbi, uz pomoć razumnih i savjesnih ljudi iz svijeta, dužni su da se bore za historijsku istinu o bosanskom ratu i pred licem svijeta i potomcima dokažu da su u Bosni boreći se za svoju slobodu opet branili i hrišćansku Evropu od džihadskog islama", tvrdi Ćosić, "radikal u duši, a demokrata na riječima", kako je svojevremeno dobro poentirao Mirko Kovač.

Pred nama se, smatrao je Ćosić, zbila "epohalna inverzija jednog povijesnog događaja - laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istina".

"Na ljudsku, našu nesreću, Bošnjaci, muslimani, Hrvati i njihovi strani štićenici - velike sile, imaju kratkoročan interes da istine o bosanskom ratu ne nadvladaju laž. Ali mi Srbi moramo da shvatimo: od istine o razbijanju Jugoslavije, ratovima koji su vođeni na njenom tlu, posebno od istine o bosanskom ratu, neposredno je uslovljena budućnost srpskog naroda i njegov ljudski lik u svetu", govorio je Ćosić.

Ćosić je smatrao da je na čitavoj planeti trajala "propagandna grmljavina o ratu nekakvog svjetla i nekakve tame" u BiH.

"Izdašno se koristila američka floskula o dobrim i zlim momcima, države i međunarodni forumi su se saglasili da su muslimani pravednici i žrtve, da je bosanski rat izazvala srpska agresija i da su Srbi ratni zločinci, pa se u Hagu Srbima sudi i za genocid. A prislužni Slovenac Jelko Kacin ovih dana predložio je Evropskom parlamentu da usvoji Deklaraciju o danu sjećanja na genocid u Srebrenici kojim se srpski narod trajno nacifikuje morbidnom slavom da je posljednji evropski narod u čije ime je izvršen genocid", tvrdio je velikosrpski ideolog.

Ćosić vjeruje da je nakon tolikih političkih i vojnih poraza Srbije na Balkanu, ali i njega samog, RS jedina nada u uspješnost projekta u koji je uložio dobar dio svog života.

"Karadžićevi savremenici u Srbiji, oni drogirani haškom propagandom i natovskom ideologijom, sporo uviđaju ili još ne uviđaju da je zaslugom svih boraca i svih komandanata Vojske Republike Srpske, naroda i vodstva oslobodilačkog pokreta Srba u BiH, stvorena prva srpska država preko Drine. A to je u nizu teških nacionalnih poraza jedna velika pobjeda srpskog naroda u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka... Njen najznačajniji tvorac je Radovan Karadžić", naveo je Ćosić u uvodu knjige Nikole Koljevića.

Štaviše, on neskriveno veliča lik Radovana Karadžića, optuženika za genocid.

"On je jaka politička ličnost sa velikim zaslugama u borbi za ljudska i nacionalna prava srpskog naroda: on zaslužuje pravedan sud historije i poštovanje svog naroda, koje ima od početka borbe za Republiku Srpsku, a nikako ponižavanje, progon, hapšenje i Haški sud. On nije ratni zločinac; on je politički vođa naroda Republike Srpske", pisao je Ćosić.

Donosimo nekoliko citata Dobrice Ćosića koji umnogome oslikavaju njegovo mišljenje koje je rezultiralo velikim zlom kojim se , nažalost, i danas truju mladi umovi.

Ujedinjenje svih Srba ostat će trajno naš cilj

• Vjekovna težnja Srba da žive u jednoj državi, težnja nošena oslobodilačkim ustancima, ratovima, narodnom revolucijom i današnjim otporom velikohrvatskoj genocidnoj agresiji i aneksiji, otporom i muslimanskom fanatičnom ratoborstvu za islamsku hegemoniju i islamsku državu BiH, dakle, ta egzistencijalna, oslobodilačka i demokratska težnja srpskog naroda za svojim ujedinjenjem, danas ne treba da se izražava u apsolutnoj etnocentričkoj i etnokratskoj formuli. Ali, cilj ujedinjenja nacionalno kompaktnih cjelina dijasporičnog srpskog naroda, korištenjem prava na samoopredjeljenje, prava koje su iskoristili Hrvati, Slovenci, Makedonci i muslimani, dakle, ujedinjenje isključivo političkim nenasilnim putem (!?), ostat će trajni životni cilj Srba, sve dok pamte hrvatski i muslimanski genocid.

Neminovan je rascjep Bosne

• Razumije se, da sam bio duboko uvjeren da - raspadom Jugoslavije - mora da se raspadne Bosna. Nikako nisam vjerovao u opstanak Bosne i to dokazuje i moj tekst od marta mjeseca '92. na Kongresu intelektualaca u Sarajevu. Zalagao sam se za mirno i pravedno razgraničenje, čime bi se možda izbjegao rat. To nije bilo lako ostvariti, ali je bilo neusporedivo lakše nego što će biti posle ovog krvavog rata. Neminovan je rascjep Bosne, neminovna je etnička podjela Bosne i dugotrajan nemir, nestabilne granice, jedno palestinsko tlo, koje će da bukti. Neprestano će se muslimani tući za istočnu Bosnu, za Drinu, za Sandžak, za te veze. Tu nema mira.

"Humana preseljenja" kao rješenje

• U Srbiji ima čak hrvatskih kao i oko 40 hiljada muslimanskih izbjeglica. Tuđman i ja smo se dogovorili da je razumno i humano da države pomognu u organizovanom preseljavanju i razmjeni stanovništva. Ljudi više ne mogu da se vrate svojim domovima. Možda ćemo morati da stvorimo naročite institucije i agencije koje će regulisati razmjenu imovine, stanova, kuća. Moramo riješiti sukob između višenacionalnih i multikonfesionalnih zajednica.

Sa Tuđmanom se slagao da BiH ne može opstati

• Ako hoćete pravu istinu - najradikalnije prijedloge o karakteru buduće Bosne iznijeli smo Tuđman i ja u Ženevi, u dva-tri razgovora sa Ovenom i Vensom, kada smo bili apsolutno istomišljenici da je Bosna više neodrživa kao državna tvorevina. Tuđman je izvanredno ubijedljivo, s historijskim činjenicama, zastupao neodrživost BiH kao države, nailazeći na moju punu podršku.

O zavjeri protiv Srba

• Historijski procesi i svjetski tokovi u ovom stoljeću, a iznad svih neoimperijalistička i hegemonistička strategija i politika Sjedinjenih Američkih Država i njihovih evropskih satelita, nisu naklonjene srpskom narodu, pa je surovo kažnjavan za sve zablude, greške i krivice. Istovremeno je lišavan i prava koja su priznavana svima sem srpskom narodu; i oni najpravedniji i demokratski srpski nacionalni interesi nisu uvažavani i ne uvažavaju se. Čak su i tuđi zločini podmetani Srbima da bi gospodar sveta imao "pravedan" izgovor, za kaznu i odmazdu, za obespravljenje i ubijanje.

"Mi smo pretrpjeli genocid"

• Osuđeni smo da smo izvršili agresiju na Hrvatsku i BiH, a mi smo branili Jugoslaviju i četvrtinu svog obespravljenog, od hrvatskog ustaštva i bosanskog islamstva ugroženog naroda, i nismo ga odbranili. Osuđeni smo za etničko čišćenje u BiH i na Kosovu, a na tim istim prostorima izvršeno je etničko čišćenje Srba. Proglašeni smo narodom ratnih zločinaca, a u ovom vijeku pretpjeli smo u Evropi i prvi i posljednji genocid. Amerika i Evropa su nas u ime mira i demokratije kaznile okupacijom BiH.

Od Tita do Koštunice

Dobrica Ćosić rođen je 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi u Bukovu kod Negotina, ali je prekinuo školovanje za vrijeme Drugog svjetskog rata i kasnije završio Višu političku školu "Đuro Đaković". U toku Narodnooslobodilačke borbe bio je politički komesar u Resavskom partizanskom odredu, urednik lista "Mladi borac" i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju.

Poslije oslobođenja bio je član AGITPROP-a Centralnog komiteta KP Srbije te republički i savezni poslanik čak 12 godina. Jedan je od rijetkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića. Još 1968. godine otvorio je pitanje Kosova, a ubrzo je postao jedan od najpoznatijih disidenata.

On je 1977. postao član SANU-a, i tada je izjavio da je "srpski narod dobijao u ratu, a gubio u miru". Sredinom osamdesetih osnovao je Odbor za odbranu slobode misli i govora koji je ustajao u zaštitu raznih protivnika socijalističke Jugoslavije. Tokom 1989. i 1990. godine osnivao je nacionalne stranke u BiH i Hrvatskoj, a na mjesto predsjednika SR Jugoslavije izabran je u aprilu 1992. godine. Smijenjen je godinu dana kasnije, tajnim glasanjem oba vijeća Saveznog parlamenta.

Uvijek je bio blizak vlasti, ali se često odricao svojih favorita. Nakon velikih panagerika, postao je najljući Titov protivnik. Podržao je izbor i ekspanziju Slobodana Miloševića, a kasnije se sukobio i s njim. Bio je blizak premijeru Srbije Zoranu Đinđiću, ali su njegovi favoriti bili predsjednik Boris Tadić i Vojislav Koštunica.

Neka Ćosićeva djela su: "Daleko je sunce", "Koreni", "Deobe", "Vernik", "Grešnik", "Otpadnik", "Vreme smrti", "Vreme vlasti", "Vreme zla", "Vreme zmija"...