Dodik je očajan pa je ponovo negirao opsadu Sarajeva: Osvježimo mu pamćenje i popravimo mu ocjenu iz historije
U intervjuu agenciji Srni je rekao da Sarajevo tokom rata nije bilo pod opsadom vojske RS-a, već da je bio etnički podijeljen grad.
"Grad u kojem je živjelo skoro 160.000 Srba, danas je potpuno etnički očišćen. Sve što su znameniti sarajevski Srbi gradili i stvarali u tom gradu više ne postoji, a njihove zasluge ne priznaju se ni pukim nazivom ulica. I to su promijenili", rekao je Dodik.
Tvrdi da to dovoljno govori da je "političko Sarajevo" ogrezlo u mržnji i otporu prema svemu što nije "muslimansko".
"Dokle ide njihova politička provokacija prema srpskom narodu i RS-u, govori i to da su na table na ulazu u taj grad smrti za srpski narod napisali da je bio 1.425 dana pod opsadom, što je notorna laž. Tokom rata Sarajevo nije bilo ni pod opsadom, niti je bilo opkoljeno, već je bilo etnički podijeljen grad", kazao je Dodik.
Dodao je da su najveće žrtve rata sarajevski Srbi.
"Ta strašna sudbina zadesila je naš srpski narod, sarajevske Srbe koji su najveće žrtve proteklog građanskog rata u BiH. Jedni su napustili Sarajevo odmah na početku rata 1992. godine u strahu za svoje živote, ostavljajući sve što su sticali decenijama, ostavljajući svoje korijene, drugi su izlazi iz Sarajeva kako i kad su mogli, a posljednji masovni egzodus Srba iz Sarajeva dogodio se nakon Dejtona", rekao je Dodik.
Zanemario je Dodik svjesno činjenice i svjesno naglasio teze koje godinama ponavlja.
Pa da ga podsjetimo
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, a trajala je 1.425 dana; tokom opsade ubijen je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete.
Vojska Republike Srpske (VRS) i Jugoslavenska narodna armija (JNA) su držale grad pod opsadom koja nije tek tako počela. Ona se mogla naslutiti nakon što su naoružane pristalice SDS-a u noći sa 1. na 2. mart 1992. počele da postavljaju barikade u pojedinim dijelovima Sarajeva. To je bila prva reakcija političkih predstavnika Srba nezadovoljnih zbog toga što je na martovskom referendumu odlučeno da Bosna i Hercegovina više ne bude dio Jugoslavije, već nezavisna država.
Oko 350.000 stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz gotovo svih vrsta naoružanja, s položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Osuđeni ratni zločinac i tadašnji politički čelnik Srba u Bosni i Hercegovini Radovan Karadžić je prije postavljanja barikada i početka opsade, 12. oktobra 1991. zaprijetio.
"Moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba. Pa to nije normalno, pa oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan (turcizam za crni kazan, a prenesenom smislu znači mrak mraka, op.a.) u kojem će izginuti 300.000 muslimana. Pa oni nisu normalni", kazao je Karadžić je u presretnutom telefonskom razgovoru književniku nacionalisti Gojku Đogi.
Karadžićeve riječi su se obistinile. Ne samo Sarajevo, već cijela Bosna i Hercegovina je postala karakazan. Ljudi su nemilosrdno ubijani, silovani, mučeni, izgladnjivani - Sarajlije su 1.425 dana živjeli bez hrane, vode i energenata. Koliko je opsada bila okrutna pokazuje i to da su ubijani dok su čekali u redu za životne potrepštine.
Samo na pijaci Markale granatiranjem su se desila dva masakra. U onom iz 5. februara 1994. je ubijeno 68, a u onom iz 28. augusta 1995. su ubijene 43 osobe. Ranjene su desetine ljudi tokom oba zločina.
Opsada Sarajeva je zvanično okončana 29. februara 1996. Odgovarajući odnos prema opsadi, ratu sugerisao je i general ARBiH Jovan Divjak u intervjuu za naš portal. Zamjerio je to što se generacije odgajaju na lažima pozvavši na odgovornost.
"I da se kaže onaj koji je napravio zločin treba odgovarati i izviniti se, ali isto tako ne dozvoliti da se izjednačava žrtve i zločinac", zaključio je Divjak
Prema istraživanjima, najviše stanovnika, gotovo četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.
