INTERVJU / Dr. Omerhodžić: Puštanje krvi kao savremena medicinska metoda
Šta je hidžama i od kada postoji?
Hidžama je mala hirurška metoda po načinu izvođenja, a po mehanizmu djelovanja to je regulatorna metoda koja djeluje na naš bazični regulatorni sistem. Sastoji se od plasiranja vakuum čaša na određenim mjestima i pravljenju malih ogrebotina na koži kako bi se eliminirao krvi sličan sadržaj iz tih regija. Hidžama je, konkretno, savremena medicinska metoda, ali i metoda zasnovana na sunnetu poslanika Muhameda.
Ona je specifična u odnosu na druge medicinske metode, jer se radi na određenim dijelovima tijela, koja je poslanik pokazao, označio i dao im vlastito ime. Topografski pojam na tijelu ima ime "kahil". Svi medicinski sistemi i sve civilizacije u historiji ljudskog roda su imali sličan način puštanja krvi. Zbog toga profesor Sigerist, historičar medicine, smatra da je nastala kao refleksna radnja. Prvi refleks je stvaranje vakuuma. Svi su u djetinjstvu pravili vakuum na svojoj koži. Anketirao sam usmeno pet hiljada ljudi i samo se dvoje nije sjećalo toga. U tome se javlja određena prijatnost. U prahistoriji je neko, ko je bio zainteresovan za medicinu, gledao kako ljudi to rade, a onda je, kao terapeut, htio da pomogne ljudima i počeo je prislanjati usta praveći vakuum. Kasnije je izmišljena metoda korištenja životinjskog roga, kako terapeut ne bi prislanjao svoja usta. Prvi slikovni dokument o hidžami datira iz starog Egipta, ali je metoda roga bila poznata i u aurivedskoj medicini, tradicionalnoj kineskoj medicini, a Japanci su preuzeli te sisteme i imali su čak dvije vrste hidžame. Hidžama je prakticirana i u Africi te Sjevernoj i Južnoj Americi, odnosno – gotovo da nema civilizacije u kojoj nije prakticirana. Puštanje krvi je univerzalno.
Drugi refleksni akt koji je doveo do hidžame je grebanje, odnosno češanje. Među plećkama, na mjestima gdje se radi hidžama, se prvo javlja potreba za češanjem. Češanje nas tjera da izbacimo nečistoću napolje. Mi imamo pogrešnu predstavu da je to što nas svrbi po leđima prljavo i uzimamo četke, peremo i trljamo. To je pogrešno. Kada znamo da su nam ruke prljave, nikada nemamo refleks češanja, jer bismo tako samo unijeli nečistoću unutra, umjesto da je izbacimo. Refleksi su tu da nas čuvaju, a ne da nas upropaštavaju. Tako su ljudi nadošli na to da oštrim predmetima naprave hidžamu na leđima. Danas je to savremena medicinska metoda, gdje se koža na leđima zarezuje sterilnim skalpelom i iz dubine se se izvlači krvi sličan sadržaj. Ubadanje je pogrešno, jer se ide u dubinu i povrijede se krvni sudovi. Zarezivanjem se iz potkožnog tkiva, iz međućelijskog prostora, izvlači želatinasta masa.
Kakva je razlika između hidžame i puštanja krvi pijavicama?
Ona je specifična metoda u okviru metoda puštanja krvi. Ona je lokalna. Imamo univerzalno puštanje krvi, kada se ona ispušta iz sistema zbog cirkulacije. To je puna krv. Lokalno puštanje krvi sličnog sadržaja može da se radi i pijavicama, što je zvanična medicinska metoda u posljednjih 10 godina i radi se u cijelom svijetu. Kada sam kao mlad i nadobudan student čuo za puštanje krvi pijavicama, rekao sam "uh, što je to primitivno". U odnosu na hidžamu, jedinu prednost imaju zbog vena, a danas se upotrebljavaju za više stvari nego što su ikada u historiji. Ako se vodimo logikom, nešto što ne valja ne može trajati ni 50 godina, a kamoli hiljadama godina. Vremenom se odbaci. Ljudi su čuli da je hidžama dobra. Ja je nisam nikada nigdje reklamirao, a isto se čulo kao da sam okačio silne bilborde. Da ne valja, vi biste sada radili intervju o tome kako ona ne valja. Tako je bilo sa pijavicama. Jedan norveški plastični hirurg ih je na velika vrata uveo u medicinu i sada su zvanična medicinska metoda. Tako je bilo i sa akupunkturom. Hidžama se zasniva na tradiciji poslanika, a vrši se, narodski rečeno, "kupicama" ili barbiranjem, prema zapadnoj varijanti, jer su je ranije radili berberi.
Kako ste vi došli do hidžame, gdje ste učili i od kada je prakticirate?
Dugo prakticiram kinesku tradicionalnu medicinu, najduže od Bošnjaka, već treću deceniju. Ta riječ "tradicija" mi je zvonila u ušima i pitao sam se gdje je naša tradicija. Čuo sam da se radi hidžama, ali da je rade berberi i sreća pa nisam imao priliku da se suočim s tim. Bog je dao da, prateći naše hadžije godinama, dođem do medicinskog centra za hidžamu. Saudijska Arabija je zabranila da se hidžama radi van medicinskog centra. Tamo sam se, tokom dvije godine, prilično educirao i dobio sam priliku da polažem i dobijem certifikat. Kao neurohirurg imam zakonsko pravo da je radim. Ukoliko hoćete nešto ozbiljno da radite, morate znati šta su ljudi do sada izučili i poštovati tradiciju. Naša tradicija je stara hiljadu godina i traži dozvolu i diplomu koja ima lanac učitelja. Američka nacionalna biblioteka ima diplomu doktora Ibn Nefisa, koju je on dao svom učeniku, gdje se potpisuje on i potpisuje lanac svojih učitelja, kako bi se znalo ko je kome prenio znanje. To je bilo prije hiljadu godina, a islamska medicina i zakoni su tako zahtijevali. Ne možemo ni mi danas drugačije da se ponašamo.
Certifikat sam dobio prije osam godina i uveo sam hidžamu na ove prostore. Htio sam da to bude na odgovarajući način. Sve što je novo u medicini dočeka se s nepovjerenjem, a ono što je vezano za sunnet poslanika pogotovo. Sirijci su 2003. napravili naučni simpozij pod pokroviteljstvom ministra zdravstva, gdje su tradicionalno znanje prenijeli ljekarima, među kojima je bilo 15 vrhunskih stručnjaka iz raznih oblasti, članova strukovnih udruženja u zapadnoevropskim zemljama, koji su nakon toga počeli istraživati hidžamu i praviti nalaze prije i poslije hidžame. Izdali su i studiju u kojoj je prikazan njihov rad. Po uzoru na njih, mi smo 2006. napravili prvi evropski simpozij o hidžami. Tu je, kao najmjerodavniji da priča o hadisu, bio šef katedre za hadis sa našeg Islamskog fakulteta. On je iznio tradicionalno znanje. Sa biomedicinske strane, tu je bila docentica neurologije, koja je pričala o glavoboljama, budući da je poslanik prakticirao hidžamu kada je imao glavobolje. Profesor Ljubo Ristovski je sam tražio da dođe. On je profesor biofizike Univerziteta u Beogradu. Tako je to bio međunarodni simpozij i prvi na tlu Evrope. Bilo je i čuđenja i šprdanja sa hidžamom, ali su zaključci pokazali svoje. Nisam ni sa kim ulazio u diskusiju o tome da li je hidžama potrebna ili ne. Ukoliko je neko mislio da ne treba, mogao je napraviti stručni rad i odbraniti ga na narednom simpoziju. To je jedini nivo na kojem treba komunicirati. Zaista sam tražio odgovore i uspio sam i medicinski objasniti kako hidžama djeluje.
Kakav je stav savremene medicine?
Savremena medicina sve prihvata i svrstala ju je u regulatorne terapijske metode, a radi se u okviru kineske tradicionalne medicine. Kineska akupunktura je 1978. priznata od Svjetske zdravstvene organizacije kao medicinska metoda. Rekli su da ne znaju kako djeluje, ali da je efikasna i prihvatili je. Na nama je da hidžamu dovedemo na taj nivo. U Siriji rade studiju na velikom uzorku, a Univerzitet Ibn Sina u Teheranu ima veliki klinički centar i grupu ljekara koja je već objavila neke studije o smanjenju masnoća, odnosno lošeg holesterola, nakon hidžame. U Svjetskom reumatološkom žurnalu egipatski ljekari su objavili znatna poboljšanja kod reumatoloških oboljenja, a i mi ćemo dati svoj doprinos kada saberemo rezultate koje imamo. U 91 slučaju praćenja, prije i poslije hidžame, pokazano je da ona znatno smanjuje ili potpuno ukida glavobolju.
Kod kojih tačno oboljenja hidžama pomaže?
Hidžama se radi preventivno, kako bi se spriječilo oboljenje, i radi se kada dođe do poremećaja zdravlja, kako bi se ponovo uspostavila ravnoteža. Ako je u pitanju neko hronično oboljenje, koristi se da zaustavi proces. Ona djeluje preko bazičnog regulatornog sistema, kako bi se održao balans, odnosno zdravlje. Kada balans popusti, mi postajemo bolesni. Kada balans popusti – mi idemo u fazu nezdravlja. Nismo dobro, ali nismo ni bolesni. Ako to traje duže od godinu ili dvije, ta faza prelazi u hronično oboljenje. Budući da je danas taj naš sistem sve više izložen stresu i zagađenju, imamo sve više hroničnih oboljenja.
Kome se hidžama ne preporučuje?
Samo ljudima koji su veoma iscrpljeni zbog starosti ili bolesti, gdje organizam praktično nema snage da se izbori. Nisu ograničenje godine, nego stanje pacijenta. Ja sam sreo samo nekoliko osoba kojima se nije preporučivala hidžama. Najstarija osoba je bio djed Savo, koji je imao 90 godina.
Da li se dešavalo da neki pacijent kolabira?
To se stalno dešava. Ljudi i kada uđu u hodnik laboratorija u kojem se vadi krv, traže stolicu da sjednu, jer mogu kolabirati. Zbog toga hidžamu mora raditi stručnjak. Iskusni ljekari to riješe u nekoliko sekundi, dok, ukoliko hidžamu radi neki laik, može biti veoma opasno.
Bavi li se hidžamom, osim vas, još iko u BiH?
Od ljekara ne. Nema niko certifikat. Bilo je nekoliko ljekara koji su počinjali, pa stajali. Ne znam zašto nisu nastavili. Primijetan je bio trend da se ljudi koji nisu ljekari počnu baviti hidžamom, objašnjavajući to raznim stvarima, ali tu treba biti posebno jasan – zakonski se liječenjem smiju baviti samo ljekari. Šta bi se desilo ukoliko dođe do komplikacija? Pitanje je odgovornosti. I po sunnetu i po državnom zakonu, samo se ljekari smiju baviti hidžamom i liječenjem uopće. Sve ostalo ljudi rade iz materijalne koristi i riskiraju da prenesu mnoga zarazna oboljenja. Hidžama je mala hirurška metoda i mora se raditi po uzusima male hirurgije.
Kakve su reakcije ljudi kada im se prvi put spomene liječenje puštanjem krvi?
Prije osam godina za to je znalo vrlo malo ljudi ovdje, a prije 10 godina to ni ovi iz Sirije nisu znali i pravili su anketu. Danas se pročulo i vidjeli ste gospodina iz Slovenije koji je došao na hidžamu. Daleko se pročulo za nju, dolaze ljudi iz različitih kulturnih i vjerskih krugova i veoma su zainteresovani te u njoj vide izlaz.
Kolika je minimalna, a kolika maksimalna količina krvi koja se smije pustiti?
To je zapravo krvi sličan sadržaj i ono što izađe je 80 do 90 posto biološkog i hemijskog otpada, dok samo 10-ak posto čine stari krvni elementi. Što se količine tiče – ovisi, koliko ko ima otpada, toliko mu i izađe. Nema šoka, budući da se radi o otpadu i starim krvnim elementima, iz sistema ne izlazi zdrava krv. I kod malokrvnosti se radi hidžama i poboljšava stanje. Ti krvni elementi koji izađu su stara krvna zrnca. Stari eritrociti su manji od svježih, svježi su rastezljivi i provlače se kroz kapilare, dok se stari zaglave. Mi samo izbacimo stara krvna zrnca, a organizam ubrizga svježa, tako da je krv bolja.
Koliko tretmana je potrebno da bi se osjetilo neko poboljšanje?
Odmah se osjeti. Ljudima je lakše čim ustanu sa stola. Kod hroničnih oboljenja potrebno je i do 10 dana kako bi se organizam vratio u neku normalu.
